Dugi pogled unazad

Za većinu konzumenata globalnih masovnih medija Ričard Dokins je prvenstveno najpoznatiji ateista na svijetu. Takođe, on je već godinama, a prema svim mogućim anketama i listama što su, iz nekog razloga, popularan medijski sadržaj, među najuticajnijim svjetskim javnim intelektualcima (zajedno sa Čomskim, Umbertom Ekom, Sloterdajkom i ostalim usual suspects). U stanju je Dokins da zadevara pola svijeta čak i kad nešto objavi na Tviteru, mada mu ne pada na pamet da svoje estradno-publicističke porive ograničava na ovu pomodnu haiku-digitalnu formu. U posljednjih sedam godina, Dokinsove knjige u Srbiji objavljivala je sjajna i izvrsno profilisana smederevska izdavačka kuća Heliks, koja je svojom edicijom „Dela Ričarda Dokinsa“ ovom autoru osigurala brojnu lokalnu publiku. Oni su najprije objavili Zabludu o Bogu, a zatim i Slepog časovničara, Reku iz Raja, Najveću predstavu na zemlji, Đavolovog kapelana, te novo izdanje Sebičnog gena, knjige koja je Dokinsa zapravo i proslavila i koju je u Jugoslaviji još 1979. objavio beogradski „Vuk Karadžić“ u onoj nezaboravnoj ediciji Zodijak, a u prevodu Jelene Stakić.

DVA TOMA: Krajem prošle godine, omanjoj polici Dokinsovih knjiga dostupnih u prevodu, beogradska izdavačka kuća Laguna pridodala je i Priče naših predaka (sa engleskog prevela Tatjana Bižić), dvotomno izdanje

Dokinsove knjige originalno objavljene 2004. pod naslovom Ancestor’s Tale. Valja navesti i podnaslov: Hodošašće do osvita života (odnosno: A Pilgrimage to the Dawn of Life). Izdanje je lijepo, s nekoliko blokova kolor ilustracija na masnom papiru. Dokins je, rekosmo, poznat kao ateista, zagovornik ateizma i javni intelektualac, ali on u intelektualnom svijetu definitivno nije jedan od onih koji su poznati zato što su poznati. Primarno, Dokins je biolog, tačnije evolucioni biolog. U njegovom intelektualnom habitusu to je ono osnovno. Iz dubinskog razumijevanja i zadivljenosti evolucijom razvija se zapravo njegov kompletan svjetonazor. U jednom stihu Borhes se divi Šopenhaueru „jer je možda objasnio svijet“. Dokinsovo divljenje Darvinu je slično, i to bez onog „možda“. Sve Dokinsove knjige bave se evolucijom u većoj ili manjoj mjeri, samo što se mijenja fokus ili tačka gledišta. Ova u tom smislu podsjeća na veliki retrovizor.

ISTORIJA: Prolog knjige ima dva naoko kontradiktorna mota: jedan potpisuje Mark Tven, a drugi Klarens Darou. Tven je rekao: „Istorija se ne pojavlja, ali se rimuje“, dok Darou veli: „Istorija se ponavlja; to je, između ostalog, nezgodno kod nje.“ Nisu, naravno, ove rečenice suprotne kao što izgledaju na prvi pogled: Tvenovo rimovanje zapravo aludira na ponavljanje obrazaca, obuhvatajući i onu famoznu i previše puta citiranu frazu o tragediji koja u drugom izvođenju postaje farsa. Ono što Dokinsa kod banalnih tumačenja istorije, međutim više brine jest promatranje prošlosti isključivo iz perspektive poznatog ishoda, odnosno ideja da se istorijskim događajima i pojavama jedini smisao vidi u tome da su doveli do baš ovakve sadašnjosti. Ta škola, poznata i kao whig history, prilično je uobičajena u simplifikovanim vizijama evolucije po kojima bi čovjek tobože bio nekakav njen „cilj“. Iz subjektivne perspektive slona, „cilj“ evolucije je slon, tako Dokins otprilike kaže negdje na početku. Dokins u ovoj knjizi želi zapravo da ispriča priče o mnogobrojnim precima ljudskog roda, precima koji, međutim, nisu bili tek karike u lancu čija je jedina svrha bila da se do čovjeka dođe. Njegovo putovanje u prošlost polazi zapravo od nas samih, od naših predaka Homo sapiens vrste. Taj odjeljak zove se Zemljoradnikova priča i zbiva se prije otprilike deset hiljada godina, na izmaku ledenog doba, kad se između Eufrata i Tigrisa zbila poljoprivredna revolucija. Dokins se ne bavi previše razlozima zbog kojih su ljudi počeli uzgajati pšenicu, no vrijedi pomenuti da se prema nekim antropolozima to nije prvenstveno desilo zbog proizvodnje hljeba, nego zbog proizvodnje – piva. Bilo kako bilo, evo jednog odlomka, čisto zarad ilustracije efektnosti i prohodnosti Dokinsovog pisma: „Prelazak sa lovačko-sakupljačkog na sedelački način života predstavlja možda prvi trenutak kada su pripadnici ljudske vrste razvili pojam doma. Savremenici prvih zemljoradnika, na raznim drugim delovima naše planete, bili su lovci-sakupljači koje nauka nije uspela da rekonstruiše, a život im se sastojao od više ili manje neprestanih seoba. Lovačko-sakupljački način života (pri čemu lovački može da obuhvata i ribolov) nije zapravo sasvim iščezao ni dan-danas. Njega još uvek vode male zajednice australijskih Aboridžina, pleme San i njemu srodna plemena na jugu Afrike (takozvani Bušmani), domorodačka plemena Amerike (nazvana Indijanci u večni spomen na jednu navigatorsku grešku), i Inuiti na Arktiku (koji bi više voleli da ih ne zovemo više Eskimi). Lovci-sakupljači po pravilu ne gaje biljke niti stoku. U stvarnosti je, međutim, moguće pronaći sve prelazne oblike između čistih lovaca-sakupljača i čistih zemljoradnika ili stočara. Pre ovog trenutka u prošlosti sve ljudske zajednice bile su lovci-sakupljači. Uskoro verovatno neće postojati nijedna takva. One koje ne budu izumrle biće ‘civilizovane’ – ili izopačene, zavisno od vašeg ličnog stanovišta.“

PUT ZA KANTERBERI: Naveo sam gornji odlomak iz još jednog razloga; on, naime, Dokinsu daje šlagvort za tezu da prelazak na poljoprivredu „nipošto nije bio takvo poboljšanje kakvo mi samozadovoljno zamišljamo s naše retrospektivne tačke gledišta“. Pozivajući se na Kolina Tudža i Džareda Dajomonda, Dokins veli kako „poljoprivredna revolucija nije nimalo doprinela ljudskoj sreći (…) ona doduše omogućuje održavanje brojnijih zajednica (…), ali nije donela nikakvo očigledno poboljšanje zdravstvenog stanja niti veću sreću.“ (Ponovo, dakle, odbacivanje teleoloških zabluda.) Poslije Zemljoradnikove, ispričaće nam Dokins još nekoliko desetaka priča (neke od njih u saradnji sa Janom Vongom, koji mu je nominalno bio asistent u istraživanju, no pokatkad se čini da bismo ga gotovo mogli smatrati koautorom) između ostalih Gorilinu, Fokinu, Mamutovu, zatim priče Nilskog konja i Galapagoske zebe preko priče Mnogočekinjastog crva do priče Karfiola i Sekvoje. Koristivši riječ priča (eng. tale) kao lajtmotiv, Dokins zapravo cilja na Kanterberijske priče Džefrija Čosera, klasično djelo engleske književnosti. Poigravajući se povremeno sa ovim uzorom, Dokins svojoj ionako fascinantnoj naraciji daruje i nove slojeve. Dokins, inače, kako njegovi čitaoci odavno znaju, i ovdje piše jednostavnim i popularnim stilom, ali ne potcjenjuje čitaoca. Nije ovo nekakav dajdžest, neka Evolution For Dummies, daleko od toga. Dobro opšte obrazovanje i u najmanju ruku odlična gimnazijska podloga iz prirodnih nauka skoro da su neophodni za aktivno čitanje ove knjige. U jednom eseju iz Đavolovog kapelana, Dokins je skoro sladostrasno likovao zbog uspjeha one famozne psine Alana Sokala u kojoj je plastično pokazano i dokazano da se veliki dio pomodnih kulturalnih i srodnih studija sastoji od besmislenog baljezganja. Jedan od razloga za to krije se, bez sumnje, i u sramotno niskoj upućenosti u prirodne nauke većine korifeja savremene „humanistike“. (Isti razlog često zapravo stoji i iza njihove političke naivnosti, ali to je druga i duža priča.) Jedna od ljepota Priča naših predaka je širina perspektive koju nudi. Na samom početku ona nas vodi desetine hiljada godina unazad, a kad se zahukta kreće i u prošlost što se mjeri udaljenostima od nekoliko desetina ili stotina miliona godina. Ima u toj perspektivi nečeg veselog, kao u melodiji (i ne melodiji) montipajtonovske Galaxy Song.

IZGUBLJENA KARIKA: Ptica dodo na slici Roelanta Saverija