

Kultura
Srpski film „Ratno podne“ na festivalu angažovanog filma u Madridu
Antiratni animirani film Rastka Šejića „Ratno podne“ uvršten je u program 10. Međunarodnog festivala filma demokratskog sećanja FESCIMED u Madridu
Na jednom od mnogih kablovskih kanala televizije Pink naleteo sam na 24-časovnu reprizu rijaliti programa „Farma“. Kanal se zove Pink reality, a reprizira se jedna od proteklih sezona „Farme“.
Spoznaja da su svi dosadašnji rijaliti programi snimljeni i podložni reprizama delovala je na mene kao komadić čuvene madalene uz jutarnju kafu – koja je pokrenula Marsela Prusta na traganje za izgubljenim vremenom.
Pink je nehotice otkrio novi žanr koji, čini mi se, ima dublje, metafizičko značenje. Savremena televizija tako postaje večito i neizbrisivo svedočanstvo o sopstvenoj ispraznosti. Međutim, kao u Prustovom slučaju, jednom započeto putovanje nemoguće je zaustaviti i granice ove TV odiseje postaju traganje za kolektivnim bizarnostima našeg života.
Prvo pitanje se tiče vremena – tačnije: da li je vreme na Farmi izgubljeno. Kao gledaoci, makar i nasumični i slučajni, lako ste mogli utvrditi da se na Farmi ili rijaliti programima u suštini ne dešava ništa! Dakle, sa stanovišta pozitivizma i materijalizma – dembeli, estradni polusvet, pijani Ekrem, Vendi i ekremisti potpuno su neproduktivni. Beskonačne rasprave, paralizirajuće svađe, jezik koji ne bi smeo da se koristi u živoj televiziji, erotski naboj socijalne izolacije, sve to pokazuje zašto smo kao društvo neefikasni. Sto izgubljenih dana koji su pedantno sačuvani za buduća pokolenja.
Dakle, savremena televizija, baš kao i kompjuteri, kao cloud tehnologija ili drop box, automatski čuva sadržaj bez obzira na njegov smisao. Tako Google digitalizuje biblioteke, muzički fanovi „kače“ sate i sate omiljene muzike, čuvamo hiljade digitalnih fotografija, video-zapisa… Savremena tehnologija nudi iluziju večnog pamćenja. Tako upravo gledam na Pink reality noćno teturanje pijanog Ekrema dok pokušava da se vrati u kuću iz poljskog toaleta. Vredi li ovaj prizor toliko da zauvek bude sačuvan od zaborava?
Treće pitanje je logično, a tiče se smisla. Da li će ikome biti zanimljivo da gleda reprizu programa u kojem unapred zna pobednika i sve buduće intrige? To nas dovodi do poimanja „Farme“, odnosno šta ona znači gledaocima. Da li je moguće da gledaoci reprizu „Farme“ gledaju kao reprizu, recimo, Žikine dinastije? Nije reč o dalekoj prošlosti da bi repriza imala nekakav dokumentarni prizvuk. Ovo znači da se reprizom bilo kakve bizarnosti (uz svađu, fajt i seks povremeno) rijaliti pretvara u igrani program. Naturščici postaju glumci. Ovo je, opet paradoksalno, iskrivljena Prustova ideja da kopanjem po prošlosti ulazimo u prostor podsvesti i dobijamo dramski tekst koji počinje u memoarskoj formi.
Svako prebiranje po sećanju unosi naše asocijacije i učitava dodatno značenje.
Na početku devedesetih, neki lucidni medijski analitičari su znali da će Dnevnik 2 RTS-a jednog dana biti dokumentarna građa prve vrste. Takve su bile i „Filmske novosti“ sa praćenjem Tita iz dana u dan. Posle 2000, sećate se, gledali smo reprize Dnevnika i pokušali da se setimo i osmislimo izgubljene godine. Pitam se, kakvu poruku će u budućnost odneti „Farma“?
Ova TV anomalija stavlja na test još jednu ozbiljnu tezu. Od davnina umetnici tragaju za univerzalnim istinama, porukama i idejama koje će budućim generacijama preneti najvažnije Istine. Otisak ruke na zidu pećine, antički stub ili skulptura, Ep o Gilgamešu, Ilijada i sve tako do Prusta, pojedinci sa zrncem božanskog dara našu stvarnost preoblikuju u formu koja nadilazi vreme.
Rijaliti program, jednom snimljen, sačuvan poput vremenske kapsule, predstavlja potpuni antipod. Da citiram domaću kinematografiju na umoru: „Farma“ je precizan dnevnik društvene patologije, dnevnik uvreda, glorifikacija prostog i profanog, dnevnik tamnije strane ljudske prirode. Kada je kuga nabila ljude u karantin, pričali su priče, nastao je Dekameron, prvi renesansni rijaliti roman koji kroz erotiku glorifikuje život. Nasuprot tome, repriza „Farme“ uverava nas da je život borba neprestana, borba u kojoj nema skrupula ni ideala. Čist socijalni darvinizam.
Reprize rijalitija imaju, naravno, i političku dimenziju. Podsetićemo se šta je Ekrem rekao Vendi, podsetićemo se šta Miloš Bojanić misli o Jevrejima, ili o suparnicima na „Farmi“, ali nećemo se setiti šta su nam na prošlim izborima obećavali Dačić, Vučić, Nikolić, Đilas ili Tadić.
Glupost je neuništiva, kako rekoše KUD Idijoti – a savremena televizija ju je samo sačuvala za buduća neka pokoljenja!


Antiratni animirani film Rastka Šejića „Ratno podne“ uvršten je u program 10. Međunarodnog festivala filma demokratskog sećanja FESCIMED u Madridu


Časopis „Polja“ objavljuje knjige En Kason već više od decenije, a priprema i novu. Zbog Nobelove nagrade, sad obnavlja izdanja dve knjige. U knjižarama trenutno nema ni jedne


Komisija za dodelu Nobelove nagrade obrazložila je da je En Karson dobila nagradu „zbog svog smelog i inovativnog opusa koji je, kroz razigran dijalog sa klasičnom tradicijom, stvorio nove forme za savremenu književnost“


“Ovo je muški svet. Pozicija žene je krhka, lomljiva, baš kao i nos žene koji je razbio gradonačelnik, polomljena vilica studentkinje u Novom Sadu. Kao telo žene kad je tema abortus ili natalitet, kao svaka situacija koja tretira ženu kao objekat”


Povodom ponovljenog izdanja: Mihael Bulgakov,
Život gospodina De Molijera, Bratstvo licemera,
Zepter Book World, Beograd, 2026, prevod Milan Čolić
Predizborna kampanja i političko nasilje
Stvarne žrtve i Vučićevo glumatanje Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve