

Festival
Umiveni program Martovskog festivala
Počeo je Martovski festival koji treba da predstavi dvogodišnju selekciju dokumentarnih i kratkometražnih filmova. Na programu nema filmova koji komentarišu stvarnost Srbije


Počelo je kao u skrivenoj kameri, ili u smešnim kućnim video snimcima. Tribina u Novom Sadu, ništa posebno, a onda upadaju ćelavci iz Nacionalnog stroja, šire se u kameru dok gosti tribine pognute glave čekaju da se divljanje završi. Par dana javnog zgražavanja i onda ponovo skrivena kamera – specijalci privode ćelavce s jaknama preko glave. Znači, sranja praviš javno, a pri hapšenju brineš o čuvanju identiteta. Ovaj detalj, koji se može učiniti trivijalnim, u stvari je poenta odnosa prema fašizmu. Svi drže pognute glave dok prođe, policije ni od korova, a onda neko spektakularnim akcijama pokušava da nas uveri kako je sve u redu. Poučeni prethodnim iskustvom, sačekaćemo još neko vreme, da vidimo kakav će biti sudski epilog i hoće li neko skinuti jakne sa ćelavih glava. Znači, televizija poput mobilne telefonije spaja ljude.
No, ako umesto mržnje potražimo ljubav, i tu nam televizija može biti od pomoći. TV Pink je u emisiji ’’Sve za ljubav’’ napravio praktično agenciju za spajanje lutajućih srca. Gospođica što živi brzo, a hrani se lako zadužena je za patetične komentare, dok preopušteni kolega Milan leteći startuje ljude koji žele da sretnu najmilije. OK, siguran sam da će susret majke i deteta posle dvadeset godina sigurno rasplakati auditorijum. Jedno dete malo bez majke ostalo, onda dođu ovi sa Pinka i povežu ih, normalno je da se raspilavimo. Ono što te kao gledaoca onda dodatno iritira jeste potreba voditelja da iskoriste taj iskreni trenutak (koji je uvek bez reči) i umetnu se beskrajno glupim komentarom. Emisija ’’Sve za ljubav’’ ima još jednu vrednost koja ne zavisi od voditelja, a ona je dokumentarna. Opet ulazimo u stanove običnih ljudi, susrećemo realnost i tranzicionu tugu, kojoj je izgleda neophodna doza ružičaste prašine da bi se desilo čudo. A čudo je, gle čuda, kuraž da se ponovo suočiš sa svojim prijateljima i rođacima. Nagrada je da ponovo vidiš svoje najmilije, ili eventualno obožavatelja koji nije imao dovoljno hrabrosti da ti se sam obrati. Pink nam vraća ono što je naše.
Sličan osećaj već danima imam dok gledam reklame za Naftnu industriju Srbije. Prvo, suludo je da mi reklamiraju nešto što mi po definiciji treba za normalno funkcionisanje. Benzin još uvek kupujemo, hvala bogu, na pumpama a ne iz flaša na ulici, plin isto tako. To je kao da mi neko reklamira telefon, a imamo samo jednog operatera, ili da me EPS ubeđuje kako su oni super jer mi isporučuju struju. Postoje i privatne pumpe, ali zna se ko ima monopol u distribuciji plina, nafte i derivata. To nije bilo dovoljno, već se naftna kompanija pojavljuje u ulozi agencije koja spaja ljude širom planete. Crnac na bušotini sa ortacima rmbači, da bi egzotični srpski penzioner koji sa akten-tašnom ulazi u šumu (ne da bi se obesio, već da bi stigao u svoju brvnaru?) imao čime da potpali naftaricu. Drugi mučenik u Sibiru se mrzne na naftnom polju da bi medicinska sestra iz centralne Srbije na šporetu (pola struja pola plin) skuvala kaficu u superfensi gajbi. Student, očigledno lenština jedna razmažena, ide na ferije u novom automobilu, a kapetan lađe plovi Dunavom da bi seljak u Tavankutu imao dizel za traktor. Ovo sa seljakom i dizelom deluje mi još i uverljivo. Sto posto hoće da nalože investitore.
Osim ovih reklama, koje izgledaju kao najava za novi ciklus X–files, paranormalne pojave registruje i emisija ’’Crvena linija’’ na RTS-u. Tu sam gledao prilog o lovcima na zakopano blago iz istočne Srbije. Saznao sam da je to popularan sport, da se prodaju mape koje te vode do tajnih riznica, a usput te vrebaju mnoge zamke. Kako reče neki čiča, valjda naša verzija Indijane Džonsa – moš da staneš na neki kamen i paneš u neki propast! Na Džurdževdan zlato igra samo treba zapamtiti tačno mesto. Na moje iznenađenje, baba, koja je jedan od tragača, zlato još meri okama ko u junačkim pesmama i tvrdi da su naši ljudi pribrani kada ga nađu. Nema euforije, podeli se blago, kud koji, ali tek tada nastaju problemi, jer zlato može biti prokleto. Greh vašeg pretka počinje da vas progoni, da vas potiskuje, kako kažu upućeni. Pitam se da li će tranziciona bogatstva progoniti naslednike poput ukletog antičkog blaga. Ono što me zbunilo jeste činjenica da se i sama tv-ekipa navukla na potragu i nijednom rečju nije spomenula činjenicu da se radi o krivičnom delu, odnosno pljački arheoloških vrednosti. To je, dakle, vudu mehanizam koji logiku vodi u neobičnom smeru. Ljudi pljačkaju arheološka nalazišta, pribrano podele oke zlata i brinu o pradedovskim gresima – sami čineći nove. Njih će okajati – praunuci.


Počeo je Martovski festival koji treba da predstavi dvogodišnju selekciju dokumentarnih i kratkometražnih filmova. Na programu nema filmova koji komentarišu stvarnost Srbije


Završen je 59. Bitef, odigrano je šest predstava, dodeljene su nagrade, dovoljno da se kaže da je festival održan


Na četvrtom ročištu u slučaju Generalštab svedočio je Aleksandar Ivanović. Kao i okrivljeni koji su već izneli svoje odbrane, i on tvrdi da je nevin, da tužilaštvo nema ni jedan valjan dokaz protiv njega


Predstava Tanje Šljivar, u režiji Đorđa Nešovića, nagrađena je na 25. festivalu bosanskohercegovačke drame Zenica 2026.


U nadi da neće biti potrebe za sledećim, završen je drugi ne:Bitef. U današnjem Beogradu, ovaj gerilski festival bio je jedini pravi način da Bitef proslavi svoj 60. rođendan. Ovo su utisci
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve