Pokretni praznik

Da antifašizam u Srbiji nije baš na cijeni, zna se dobro. Ali, svako pravilo ima izuzetak, a ovo čak dva.

Prvi kaže – dopušteno je apsolutno sve da bi se politički protivnici optužili za fašiste. Kako to konkretno izgleda, javnost je mogla vidjeti u slučaju famoznog paljenja knjige Gorana Vesića. Nema tog majčinog sina koji je makar malo doprinio ratnom požaru u bivšoj Jugoslaviji a da sada ne stenje i ne prevrće očima; nema toga režimlije, kičme krive od klanjanja i dlanova oteklih od aplaudiranja vođi, koga nije uhvatio antifašistički amok usmjeren protiv opozicije. Psovači, lažovi, profesionalni poltroni, šovinisti, ratni huškači, utjerivači straha, najobičniji botovi, preletači, ucjenjivači i ucijenjeni, mračnjaci, progonitelji – svi će oni zajedno, u glas, urlikati „drž’te fašistu“ dok svi ne oglušimo.

Drugi izuzetak vezan za demonstraciju antifašizma je Dan oslobođenja Beograda. Mada su ostale obljetnica iz Narodnooslobodilačke borbe zadavljene u mraku, ovaj jubilej je postao ključni događaj godine. Riječ je nekoj vrsti pokretnog praznika. Zašto? Zbog gostiju iz Rusije, naravno. Zavisno od njihovih obaveza, pada i 20. oktobar – datum nikad nije fiksan. Ako Vučić ima sreće, ugošćava Vladimira Putina; ukoliko je on spriječen ili mu se ne dolazi u Beograd, dobar je i Dimitrij Medvedev.

Ruski lideri imaju jak razlog za posjet ove vrste glavnom gradu Srbije. Zapravo, samo ih tu i zovu – za razliku od Beograda koga je oslobodila zajedno sa partizanima, Crvena armija se iz drugih istočnoevropskih prestolnica nije povukla decenijama nakon završetka Drugog svjetskog rata… Putinu, Medvedovu i ostalim gostima iz Moskve, mora posebno prijati i to što se 20. oktobar obilježava u potpunosti „po ruski“. Sve je tu: i „Besmrtni puk“ i paradiranja i peženje pred donacijama iz njihovog vojnog otpada i veličanje Rusije do bljutavosti. Ukratko, zvaničnici ove zemlje nigdje se bolje ne mogu provesti nego u Beogradu.

Aleksandru Vučiću još je bolje. Mnogo manje mu je važno da Dan oslobođenja Beograda iskoristi za propiranje radikalske prošlosti od prilike da zablista u svom biračkom tijelu, raspamećenom dugogodišnjim tabloidnim raspirivanjem rusofije. Jer, može li išta biti efektnije od bratskog zdravljenja sa Putinom ili Medvedevim, glumatanja mrkog i odlučnog nacionalnog zaštitnika vojnim silom, potpisivanja već sutradan zaboravljenih ekonomskih sporazuma i sličnog, sve u pravcu – „Nas i Rusa trista miliona“. I tako iz godine u godinu: podanički, jeftino, sa zadnjom namjerom, isprazno…

I na kraju, gdje je tu antifašizam? Odgovor glasi – nema ga. Završio je u političko-koruptivnom rijalitiju naprednjačke Srbije. Uostalom, kao i gotovo sve ostale civilizacijske tekovine.