Jugonostalgija
Zašto Srbi žale za Jugoslavijom
Čak 81 odsto ispitanika u Srbiji smatra da je raspad Jugoslavije bio greška. Istoričari objašnjavaju za „Vreme“ da li je u pitanju famozna jugonostalgija ili nešto drugo
Čak 81 odsto ispitanika u Srbiji smatra da je raspad Jugoslavije bio greška. Istoričari objašnjavaju za „Vreme“ da li je u pitanju famozna jugonostalgija ili nešto drugo
Na popisu iz 2011. godine u Srbiji je živelo 23.303 građana koji su se izjasnili kao žitelji države koje odavno nema, dok ih je na prošlogodišnjem bilo 27.143. Da li se radi samo o nostalgiji, ili nekom vidu protesta protiv aktuelnog trenutka na Balkanu
Za razliku od “Survajvera” gde kohabitiraju Srbi i Hrvati, u basket ne možete da imate navijače Zvezde i Partizana jer je to nerešiv bezbednosni problem
Ne postoji konsenzus o tome kada se krah druge Jugoslavije zapravo desio. Ipak, najveći broj tumača nedavne stvarnosti će nestanak ove države vezivati za 25. jun 1991, kada su parlamenti Slovenije i Hrvatske proglasili nezavisnost. Sa druge strane, kultura je, u inat nacionalistima, porušila postojeće barijere između osamostaljenih država bivše Jugoslavije. O tome svedoče i takozvani obični ljudi koji špartaju po ovim prostorima, osećajući se od Makedonije do Slovenije kao kod svoje kuće
"Jugonostalgija se danas pripisuje slabašnim ljudima nesposobnim da srčano stanu uz čvrstu desnicu koja zna kako da se obračuna sa svim recidivima, Hrvatima, Ciganima, Šiptarima, Balijama i kako da uvede nove vrednosti kojima će pokazati ko smo i kakvi smo, zapravo"
Nakon ujedinjenja Nemačke ljudi sa istoka zemlje su dobili toliko dugo snevanu slobodu da putuju gde hoće i kupuju šta hoće, samo što za to nisu imali para. Životni standard na istoku države je počeo da opada, a na gotovo sve rukovodeće funkcije su postavljani zapadni Nemci, čak i za šefove baleta ili direktore muzeja. Tri decenije nakon pada Berlinskog zida nemačko društvo je i dalje podeljeno, baš kao i raspodela bogatstva. Još jednom se pokazalo da demokratiju i slobodu veličaju samo oni koji je nemaju
"Ne mogu zamisliti dvije, tri ili više generacija u sljedećem periodu koje bi mogle proživjeti takav skok u životnom standardu, zdravstvenoj zaštiti i obrazovanju kao generacije koje su rođene u Kraljevini i živjele u socijalističkoj Jugoslaviji. Zaista ne znam što bi to sada moralo biti – možda da počnu živjeti na Mjesecu pa da to bude ekvivalent nečemu što je bilo toliko radikalno. Uzmimo, na primjer, osobu rođenu 1928. godine. Ona živi u Kraljevini Jugoslaviji, jednoj od najsiromašnijih evropskih zemalja, jedva ili nikako ne može školovati svoju djecu, ne može zamisliti posao sa plaćenim godišnjim odmorom, stan dobiven od firme, odlazak na ljetovanje i da ne nabrajam dalje"
"Znate, to vam je ona priča o jogurtu: ako u trgovini vidite srpski i američki jogurt, vi ćete kupiti američki iako je skuplji i neko je pljunuo u njega. Tako je i sa literaturom. Kao da je knjiga iz Čakovca ili Valjeva lošija od one iz Bruklina"
"Svi intelektualno nastrojeni pojedinci moraju da sumnjaju jer je sumnja odraz poželjnog nivoa inteligencije. Samo nedovoljno pronicljiv čovek može sumnju pogrešno da razume kao nesigurnost, umesto kao potrebu za kreativnim i novim saznanjima. O sebi, o drugima, o svetu"
"Čini mi se da je 21. vek, a ovaj film je mali doprinos tome, u ovom vrtlogu migracija, vreme u kojem čovek može, i dužan je, da sebi izabere domovinu"
"Rešili smo da na libansku predstavu, i zbog teme i zbog nepostojanja jezičke barijere, dovedemo migrante iz Sirije koji se trenutno nalaze u Krnjači – da budu publika kao i svi mi ostali"
Pitanje kritike društva je pitanje karaktera tog društva, odnosno toga koliko je ono demokratsko. Niko ne voli kritiku, a nedemokratske vlasti najmanje. Ono što je zabrinjavajuće jeste to što današnja vlast pokazuje da ne trpi kritiku ni na jednom nivou. Premijer se ljuti na nepostojeću opoziciju, na novinare, na umetnike, na građane koji koriste svoje pravo na proteste, ljuti se čak i na društvene mreže. Ljutnja, međutim, neće pomoći da se zaborave bespravno rušenje Savamale, nasilje komunalne policije, netransparentni tenderi i privatizacije, potemkinovska rekonstrukcija grada, gušenje slobode medija, neopredeljenost između Zapada i Rusije