Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Ne bi bilo zgoreg da se barem u filmsko-kritičarsku terminologiju nekako uvede i (para)žanr “odocneli nastavak”, koji bi pokrivao isključivo slučajeve filmskih nastavaka kojima je trebalo nepotrebno dugo da se, ipak, dogode. Nije ovde reč o relativiziciji ili apologiji već o stvaranju preciznijeg konteksta u kome se daju posmatrati evidentni dometi i eventualne manjkavosti nastavka čije se kašnjenje kosi sa zdravim razumom i logikom što hitrijeg delanja na uvek otvorenom tržištu. Već sada imamo dovoljno kandidata za prvi ešalon te paražanrovske lige: Niske strasti 2, Dan nezavisnosti 2, Indijana Džons 4, Zulender 2, Dosije X: Želim da verujem, Glupan i tupan 2, Maska: Maskin sin, Moja velika mrsna pravoslavna svadba 2, Grad greha 2: Dama za koju vredi ubiti, Svemirski vojnici 2, Prljavi ples 2: Noći u Havani, Dva Džejka (Kineska četvrt 2), Keri 2: Bes, Bekstvo iz Los Anđelesa, Braća Bluz 2000…Svi ovi filmovi su, osim docnje, brzo pokazali svu bezidejnost i puku veru u moć onog starog more of the same (još istog): u te četiri reči ukazuje se na drskost onih koji, pod izgovorom novog viđenja ili pristupa, zapravo nude prepakovano-podgrejano isto, verujući da je već i to dovoljno da poklonici i ljubitelji odreše kesu i pazare ulaznicu.
Na sreću, to nije slučaj sa kino novitetom 28 godina kasnije, kojim scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju ovaj potentan serijal i to 22 godine posle prvog, besprekornog filma (28 dana kasnije) i 18 godina posle sasvim zadovoljavajujućeg nastavka (28 sedmica kasnije), u režiji Huana Karlosa Fresnadija. Istini za volju, i sam Deni Bojl se već oprobao na polju “odocnelog nastavka” – 2017. godine sa T2, tek upotrebljivim i veoma lako i brzo zaboravljivim nastavkom glasovitog Trejnspotinga. No, kada u žiži zadržimo aktuelno stanje stvari u fimskoj franšizi 28…, utisak je znatno povoljniji. Iako 28 godina kasnije nikako nije film bez mana, utisak je da je znatno promišljeniji i na ravni namera nepatvoreniji, s tim da po svojoj žanrovskoj prirodi i tematici – distopijske posledice pandemije nalik zombi infestaciji – ovaj Garlandov i Bojlov film makar ne mora otvoreno da flertuje sa kalkulantskom i merkantilističkom nostalgijom. Jednostavno, 28 godina kasnije može da nastavi tamo gde je stao bezmalo petinu veka ranije uz prosto i ekonomično iznošenje činjenica “na terenu”: u ovom filmu Velika Britanija je i dalje u kandžama zaraze s kojom se kontinentalni deo Evrope većim delom izborio, te je sada ova ostrvska država izolovana. (Kao stilska figura ovaj zaplet koincidira sa atmosferom klaustrofobije i odsečenosti te ostrvske države posle Bregzita). Garland (koji je u tom podužem međuvremenu i sam postao reditelj, sa opusom zapanjujućeg kvalitativno oprečnog opsega – od izvrsnog Eks mahina, preko problematičnog Građanskog rata, do bezvredno-izlišnog filma Muškarci) i Bojl, dakle, zahvaljujući trudu i minulom radu preteča imaju znatno olakšan pristup vidno širem manevarskom prostoru. Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, oni sopstvenu priču mogu da nastave bez previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima da se gledaoci podsete na sve što je bilo u prethodnim filmovima, pri čemu ama baš sve mora biti jasno, te da, istovremeno, zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa.
U tom pogledu Garland i Bojl kao da prate “tlocrt” koji je nedavno preminuli Stjuart M. Kaminski naveo ustudiji Žanrovi američkog filma: “Druga varijacija horor filma obuhvata elemente naučne fantastike, a u glavnom izdanku vrste ne postoji nikakav tvorac zločinac ni pojedinačna personifikacija zla. Umesto toga, zlo je u društvu kao celini; društvo – mrtvi – preti smrću samom protagonisti i izruguju mu se da će i on, takođe, jednog dana biti poput ‘njih’. Junak se očajnički bori da se održi u životu, da izbegne užas da bude kao ‘oni’ – mrtav – što duže može. Borbe, na osoben način, predstavljaju borbe samog gledaoca da odloži sopstvenu smrt što duže može… Živi mrtvaci se spaljuju, probijaju se kocem, puca se u njih – sve bez uspeha. Mrtvi, i u mikrokosmosu i u stvarnosti, brojniji su od živih. Tradicionalni načini za oslobađanje od strahova su nam oduzeti.” Na ovo se u 28 godina kasnije nadovezuje trojstvo strahova koje Kaminski ističe u istom poglavlju svoje filmske studije – strah od smrti, strah od gubitka identiteta, strah od bolesti, a što je sve oličeno u vidljivim posledicama zombilike infestacije. Ovome se se dodaje i konkretan dramski okvir – malena, na prvi pogled neohipi i hipsterska zajednica, združenim se snagama štiti od zaraze na ostrvu koje je spojeno sa ostatkom kopna tek varljivom prevlakom, prevlakom koja se pojavljuje tek kada krene oseka, a u samoj žiži zapleta je mladi otac (Aron Tejlor Džonson) koji podučava svog malog sina, na pragu puberteta (Alfi Vilijams, sigurna buduća filmska zvezda) kako da se bori za opstanak u tom surovom okruženju, dok majka (Džodi Kamer, znana iz serije Killing Eve i filma Poslednji dvoboj) pati od nekakve enigmatične, reklo bi se “svetovne” i anatomske bolesti starog kova, i mahom je vezana za krevet. Ovde je potrebno pomenuti prvi baš krupan šav na dramaturškom tkivu ovog filma: film postaje znatno i bolji i osobeniji u drugom činu, negde pri polovini, kada sin krišom odvodi majku u zabranjenu zonu kako bi pronašli odmetnutog i, kažu, poludelog lekara (Rejf Fajns u svojevrsnom, suptilnom ali samotnjačkom odjeku pukovnika Kurca iz Kopoline Apokalipse danas, odnosno, Konradovog Srca tame). Ta poduža epizoda, smeštena na periferiju osnovnog zapleta, nameće se ne samo kao fokalna dramska tačka nego i kao najupečatljiviji, najsrčaniji, najemotivniji momenat čitavog filma, te se prethodni deo čini unekoliko nepotrebno dugačkim uvodom do tog udarnog srca čitave priče.
Film 28 dana kasnije, međutim, pokazuje i još nekoliko zamašnijih falinki savremenog repertoarskog filma – stiče se utisak da film iznova počinje u nekoliko navrata, a tu je i utisak da se na mahove i ovaj bioskopski hit doima kao (doduše, vešto) komprimovana serija, s tim da ovde širi sadržaj predviđen za televizijsku seriju, naravno, ni ne postoji, ali fenomen te “serijalizacije” filmskog narativa zavređuje pomnije i opsežnije analize. S druge strane, Bojl je očekivano ubedljiv u stvaranju ujednačene atmosfere i izbrušeno gradiranog ritma pripovedanja, sa raznorodnom i “valerima” bogatom montažom koja u korak prati ritam ove priče. Fotografija čestog Bojlovog saradnika, Antonija Doda Mantla (nagrađenog Oskarom za pokazano u slučaju Milionera iz blata), nimalo iznenađujuće se nalazi u ravni sa slikarskom ambicioznošću, upečatljivog i zasićenog kolorita, a sa uvek diskretno popunjenom dubinom kadra, ali i uz nepotrebna iskliznuća u vidu mikrodelova snimanih najnovijim markama mobitela (takvim je “ekscesima”, u vidu jalovog ukrasa, Deni Bojl i ranije bio sklon).
Ukupno uzev, ovo je vrlo dobar film nepobitno bioskopskog profila i gabarita, kao i dostojanstven povratnički rad.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uprkos vidljivom naporu da makar koliko uozbilji stvar, Džejms Gan ne odoleva nepotrebnom i usiljenom podsećanju na značaj ljudske dobrote, uvek i svugde, pa ubacuje reference na izraelsko-palestinski sukob, ali ga smešta u postjugoslovenski kontekst, te jedan od zlikovaca govori ekavicom i slepi je sledbenik zapadnog krupnog kapitala. Upravo taj momenat u priču vraća infantilizaciju na velika vrata
Iako ostaje veran poetici fragmenta, u romanu Samoubistvo Leve je bliži klasičnijem proznom govoru. Ispripovedan u drugom licu, kao obraćanje mrtvom prijatelju, ovaj roman suočava s temeljnim fenomenima ljudskog postojanja: doživljaj sveta i čovekovo mesto u njemu, potomstvo i smisao porodice, savremena umetnost, moderna država, politika itd. Priča, svakako uslovljena temom, ispripovedana je u blago povišenom tonalitetu moderne, tamne patetike, a opet i sa izvesnom vedrinom, koju nameće okolnost da se najvažniji događaj u priči, rasplet dakle, desio već na početku
Lusi podseća na upečatljive i samosvojne ženske likove francuskog novog talasa koji nikome ne polažu računa za svoje odluke, makar bile pogrešne ili pogubne. Lusi je sloboda sama, sloboda koja neprekidno izmiče. Čas je ima, čas je nema. Čas je pričljiva i lepršava, čas kapriciozna i ćutljiva
Kao mlada ekonomistkinja bila sam šokirana hladnoćom koja vlada u firmama, gde su svi “pristojni”, svi na distanci, svi poštuju procedure. Kao, istovremeno, mlada pesnikinja, osećala sam da su iznutra gladni, povređeni, očajni, zaljubljeni. Znala sam to po sebi i htela sam o tome da pišem, da bih utešila one poput sebe, to jest sve one koji budu čitali
Vladimir Pištalo napustio je poziciju upravnika Narodne biblioteke Srbije pre isteka mandata, a očekuje se da Upravni odbor pokrene proceduru za izbor novog rukovodioca
Protesti u Srbiji ne nameću više pitanja „da li“ i „ako”, oni su postali sistemski događaji. Trpeljivost u društvu preokrenula se u nezajažljivu potrebu za normalnošću, za pravnom državom
Aleksandar Vučić više nije u stanju da povrati ravnotežu u pobunjenom društvu. To se najbolje vidi u ravni govora: nijedno njegovo baljezganje više ne prolazi
Ako smo neutralni dok studente zatvaraju, devojke i momke mlate na pravdi boga, zatiru demokratiju, neistomišljenike dehumanizuju, nastavljaju korupciju koja ubija i još mnogo toga poganog rade – onda ništa
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!