img
Loader
Beograd, 25°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzletter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Godišnjica

Sto godina od rođenja Aleksandra Tišme: Dijagnostičar ljudske prirode

16. januar 2024, 13:36 A.I.
Foto: Imre Sabo
Copied

Da citiramo Teofila Pančića: onaj kome baš sada treba potanko crtati ko je i šta je bio Aleksandar Tišma, taj će i od sada moći sasvim lepo da živi bez „balasta“ takvog saznanja. Njima se ovom prilikom i ne obraćamo

Novosadski novinar i pisac Nedim Sejdinović objavio je godinu ili dve pre smrti Aleksandra Tišme 15. februara 2003. blago bizaran zapis o tome da ga je video (tog velikog, neumornog uličnog hodača po Novom Sadu) da sedi na klupi u Dunavskom parku i – spava. Iz daljine, nije bilo sigurno da li je veliki pisac živ, da li diše. Autor ovog neobičnog krokija nije se mogao smiriti dok mu nije prišao sasvim blizu, ne bi li se uverio da je s piscem Upotrebe čoveka „sve u redu“, da bi se potom iskrao iz Tišmine blizine, da ne remeti starački san na ugodnom suncu i ćarlijajućem vetriću s Dunava…

Setio se toga Teofil Pančić kada je povodom Tišmine smrti pisao tekst Pisac jednog međusveta.

I nastavio: „Površno i ‘gospođički’ čitano, a nadasve sa stanovišta lokalnog ‘iju!’ mentaliteta, bilo je nečega skarednog u objavljivanju takvog zapisa. Ne znam da li je sam Tišma pročitao taj tekst, ili barem čuo nešto o njemu, no odnekud sam ubeđen da mu sve to nije moglo ne biti simpatično: bilo je u tome, ako ništa drugo, nekog ‘tišminskog’ Kršenja Građanskog Reda, sve uz njegovo ‘spoljno’ puno uvažavanje. No, mnogo važnije od toga: čini se kao da je ono što je taj zapis učinilo vrednim objavljivanja upravo znakovitost potmulog svedokovog osećanja Strepnje: u tom je osećanju bilo nečega što se moralo podeliti sa drugima, kao da slučajni očevidac jednog ‚banalnog’ događaja ‘transcendiranog’ Strašnom Primišlju želi da artikuliše nekakav kolektivni Strah, i da ga tako otera od sebe, da ga pobedi ili barem potisne, da ga samoironičnom beletrizacijom anegdote učini nekako ‘nemogućim’“.

Pisac najplemenitije sorte

„Tišmin je pesimizam bio dublji, beznadniji od pukog razmatranja istorijskih pošasti koje su provilenile po jednoj podunavskoj vetrometini: njegova je proza bez iluzija ispisana dijagnoza ljudske prirode, one kojoj je uvek nekako lakše da se sunovrati ka animalnosti nego da sledi visokoparne etičke postulate“, pisao je Pančić.

„No“, nastavlja, „naizgled paradoksalno, iako svedok i suptilni opservator istorijskih lomova i dubokih padova ljudskosti, Tišma je do posvemašnje odbojnosti nesklon dociranju i moraliziranju: vlastito protivljenje Zlu nikada nije brkao sa ispraznim parolaškim progresivnim angažmanom’, osobito ne u svojoj literaturi. Otuda je i u poslednjoj, ratnoj deceniji bivao ne samo potuljeno odbacivan, sumnjičen i preziran od Niščih, od onih sa kojima ništa zajedničko i nije hteo da ima, nego ponekad i neshvaćen od onih s kojima bi trebalo da je načelno ‚na istoj strani’, onih koji su ga tako loše čitali i shvatali da ste onomad, u nekoj glupavoj mrtvorođenoj polemici, mogli čuti čak i besni usklik kako se radi o matorom provincijskom piscu’ koji tu nešto vrda i izbegava svoje Moralne Dužnosti… Samo je poslednja reč bila tačna: Tišma je bio Pisac ,od one najplemenitije, kišovske sorte, one koja ovde očajno retko uspeva; matorost’ je suvišno i komentarisati, a provincijski’  nije mogao biti ni duhovno – jer je s lakoćom nosio svoj (srednjo)evropski i svetski format, ni prozaično geografski, jer nije ni živeo u provinciji – naprotiv, živeo je u Novom Sadu!“

Tišma postoji

„Tišma postoji. Velika literatura je uvek aktuelna“, rekao je u jednom intervjuu za „Vreme“ Dragan Velikić.

„U svakom vremenu se čita i doživljava na svoj način. Jedna od tema kojima se Tišma u skoro svim svojim delima bavi jeste nasilje. Šta je sve u stanju čovek da uradi drugom čoveku, ali i samome sebi. Naša svakodnevica ispunjena je nasiljem: na ulici, u porodici, na poslu, u javnom prevozu. Tišma nije pisac koji nudi neku svoju istinu, niti je glasnogovornik kakve političke opcije. On nikome ne drži stranu, on se ne prilagođava, već pokušava da objektivno sagleda stvarnost. Tišma je književna gromada“.

Dnevnički zapisi

„Kada se završio Drugi svetski rat i kada se razlučilo ko kuda pripada, balkanski pisci u nastajanju i ja podelili smo se na dve strane. Oni su se dali na gradnju svog života i svog dela s osećanjem da su u središtu sveta i njegove istorije, tamo u Beogradu, Nišu, Kragujevcu, s Komunističkom partijom ili protiv nje, koja ima na svom čelu Tita, a ja sam pristupio gradnji svog života i dela s osećanjem da sam ostao na periferiji, u zabiti, istežući vrat i buljeći oči ka nedostižnim svetlostima koje blešte na Zapadu. Ako ovo drugo predstavlja srednjoevropski stav, onda sam ja bio i ostao srednjoevropski pisac, ako nije, onda sam osamljen slučaj. Ali Balkanac, plemenski pisac, sigurno nisam, i to me je činilo i čini me na još jedan način različitim“, napisao je Tišma u svom “Dnevniku 1942-2001“

Osvrćući se na Tišmin „Dnevnik“ Latinka Perović je svojevremeno bila zabeležila: „Aleksandar Tišma je rođen u braku između mađarske Jevrejke i Srbina. Za njega je to prvorazredna životna činjenica: ‚Ja sam Jevrej, čovek bez zemlje, ali i čovek bez jevrejske prilagodljivosti sredini koja mi je do juče bila strana’. Ta svest se učvršćivala naročito u situacijama kada su, i nakon svega u Drugom svetskom ratu iz razloga političkog oportuniteta, relativizovana stradanja Jevreja“.

A sam Tišma je u jednom trenutku 1972. bio napiso: „Kao oni dvopolci, čiji se organizam dugo koleba dok se ne opredeli za ženskost ili za muškost, i ja sam tek sad postao Jevrejin. Kada je pre neki dan Tito pokušao da ubistvo izraelskih olimpijaca podvede pod sumnju, kao akt neke nepoznate strane sile kojoj treba izgovor za dalje proganjanje Arapa u meni je usključala protiv njega srdžba kao retko kad u jugoslovenskim konfliktima“.

Tišma je reagovao i na objašnjenje pojava antisemitizma posle pada komunizma. „Nema sumnje“, pisao je, „da je komunizam u sebi skupljao kao u čahuri bolesti, one latentne mržnje i strahove. Ali neće biti da su im uzroci samo iracionalni“.

A Latinka Perović beleži: „Na pogrebu Aleksandra Tišme izbrojano je šesnaestoro ljudi. Dan je bio leden… Kada sam u kapeli pružila ruku gospođi Sonji Tišma, ona mi je rekla: ‘Vi ste jedini došli iz Beograda’. ‘Ali’, kazala sam joj, ‘ja nikog ne predstavljam. Došla sam kao poklonik dela Vašeg supruga’“.

„U susretu sa „Dnevnikom 1941–2001“, piše Perović, „postala sam još veći poklonik Aleksandra Tišme, kao modernog pisca i slobodnog mislioca, kao čoveka koji je imao hrabrosti da bude različit i usamljen, ali svoj“.

Tagovi:

Aleksandar Tišma Stogodišnjica rođenja
Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Kultura

Novi album

09.septembar 2026. Dragan Ambrozić

Problematična deca rokenrola

The Cramps, Gravest Gravy (Vengeance)

Bioskop

09.septembar 2026. Zoran Janković

Apologija jednog sna

Yugo ide u Ameriku, režija Filip Grujić i Aleksa Borković

Roman

09.septembar 2026. Jaroslav Pecnik

U potrazi za porodičnim blagom

Dražen Katunarić, Zalmoxis, Litteris, Zagreb 2026.

Pozorište

09.septembar 2026. Marina Milivojević Mađarev

Hrabre mlade spisateljice

Marija Rakočević, Žena veže rep, režija Maša Pavlović; Zbirka (verovatno) nepročitanih drama, priredila Mina Milošević

Izložba

09.septembar 2026. Sonja Ćirić

„Rusi dolaze“ znači kolektivni strah i najavu opasnosti

Naslov izložbe Slobodana Bojovića „Rusi dolaze“ izazvao je razne komentare. Umetnost i treba da provocira – kaže umetnik

Komentar
23. maj

Komentar

Rađanje građana iz duha republike

Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije

Ivan Milenković
Vučić

Komentar

Vučić sam protiv svih, ali stvarno

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zapljuvao je sebe u ćošak, odvajajući se od svih, pa i od svoje partije. Zato će, kad stupi protiv 250 ljudi od integriteta sa Studentske liste, konačno stvarno biti sam, kako se već godinama bizarno hvališe

Ivan Milenković
Aleksandar Vučić, miting, kampanja

Pregled nedelje

Kako je propao marš na Novi Sad

Na šta bi Vučić ličio ispred nekoliko hiljada migratornih mitingaša okružen kordonima i, iza njih, masom bijesnih Novosađana? Zar njegov marš na Novi Sad nije bio otkazan i prije nego što je zakazan

Filip Švarm
Vidi sve
Vreme 1862
Poslednje izdanje

Ova situacija

Srbija pred izborom Pretplati se
Špijuniranje studenata

Kad Veliki brat uzjaše Pegaza

Režim protiv naroda

Naprednjačka javno-privatna agencija

Portret savremenika: Hašim Tači

Presuda visokog rizika

Evropska krajnja desnica u službi Trampa i Putina

Probijanje vatrenog zida

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme 1860 26.08 2026.
Vreme 1859 19.08 2026.
Vreme 1858 12.08 2026.
Vreme 1856-1857 29.07 2026.
Vreme 1855 22.07 2026.
Vreme 1854 15.07 2026.
Vreme 1853 08.07 2026.
Vreme 1852 02.07 2026.
Vreme 1851 25.06 2026.
Vreme 1850 17.06 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure