Igra plakanja

Malo kome je 24. marta 2009. moglo pasti na pamet da će dvadesetogodišnjicu bombardovanje SR Jugoslavije obilježiti jedan od bivših promotera i aktera politike koja je velikim dijelom i dovela 1999. do prvog ratnog angažmana NATO-a u istoriji. Zaista, da li je itko u toj ulozi mogao zamisliti Aleksandra Vučića, sada predsjednika Srbije, a onda ministra informiranja?Ali, što je, tu je…

Dosta od onog što je rekao u Nišu, Vučić je slobodno mogao izgovoriti i onomad, pred „čuvarima mostova“ i kasnije, kada se slavila „pobjeda nad NATO-om“ – prosto, razliku nije moguće uočiti. Ipak, govor predsjednika Srbije više od ičeg obilježile su suze i hiperemotivnost; obrni-okreni, nekako uvijek ispadne da je njemu najteže.

Čovjek zato ne može a da sebi ne postavi dva pitanja. Prvo: kad je Vučić bio autentičniji – uplakan jučer u Nišu ili prije dvije godine kada mu je 24. marta počasni govornik na predizbornom skupu bio Gerhard Šreder, kancelar za vrijeme čijeg mandata je njemačka vojska prvi put od Drugog svjetskog rata učestvovala u nekoj borbenoj misiji? I drugo pitanje: ako je predsjednik Srbije na ovako emotivan način pristupio obilježavanju dvadesetogodišnjice bombardovanja dugog 78 dana, kako li bi tek trebala izgledati javna obraćanja Gode Majer 1965. prilikom Dana sjećanja na žrtve holokausta ili – iste godine – Leonida Brežnjeva na Dan pobjede nad fašizmom?

Diplomate sigurno pomno analiziraju poruke iz Vučevog govora u Nišu, ali i njegovo scensko izvođenje. Za ovo drugo uskraćena je opozicija u Srbiji. Naime, nakon višemjesečnog ignoriranja i bagatelizacije građanskih protesta, predsjednik republike se u autorskom tekstu za tabloid „Srpski telegraf“ – opet uz visoku emotivnu temperaturu, ali bez tona i slike – obratio Draganu Đilasu, Vuku Jeremiću i Boško Obradoviću pitanjem: „Šta tačno hoćete? Izbore ili moju glavu?“

Na stranu što nitko ne traži Vučićevu glavu na protestnima ni u opoziciji, apstrahirajmo i činjenicu da se zahtijevaju samo fer i pošteni izborni uvjeti – nije u tome stvar. Tekst iz „Srpskog telegrafa“ uz niški govor navode na češkanje po tjemenu iz sasvim drugih razloga. Da li ovaj ton i slika iz istupa najmoćnijeg čovjeka u Srbiji ukazuju na zaokret u njegovoj politici – povratak, na primjer, radikalskim korijenima samo u moderniziranoj verziji? Ili možda govori da se šef države i vladajuće partije osjeća toliko slobodan od svih institucionalnih i političkih stega, pa zemljom upravlja onako kako ga tog dana osjećaji ponesu? Jer ima tu svega – suza i smijeha, prijetnji i inaćenja, strasti i potištenosti…

U zaključcima ne treba brzati. Kada je o politici riječ, često iza svakog pokazanog osjećaja stoji hladna racionalna računica. Građani Srbije unisono osuđuju bombardovanje iz 1999, tako da mala igra plakanja u Nišu donosi više poena nego što ih oduzima. U istom kontekstu je i kriminalizacija i satanizacije političkih protivnika; to je višestruko oprobana metoda za učvršćivanje lične vlasti da se za njom ne bi bar još jednom posegnulo, pogotovo kada djeluje da je opozicija nakon dugo vremena na početku početka svoje konsolidacije.

A opet, zar je malo glumačkih zvijezda koje su uslijed obožavanja publike i podilaženja produkcije izgubile osjećaj gdje počinje stvarnost i prestaje gluma? Kada se to desi, ni za koga nije dobro.