Prvi maj

Podrigivanja i prduckanja bile su moje najintenzivnije klasno nesvjesne reakcije na prve susrete s Prvim majem. Uranci su započinjali ophodom vatrogasaca-muzičara, te paljenjem vatri (kresova) po okolnim brdima, da bi se radnici, seljaci, poštena inteligencija i radni narod bez bližeg određenja (akademici, književnici, oficiri) u rano poslijepodne pretvorili u tamanitelje ogromnih količina janjetine, rotkvica, zelene salate, luk-podmlatka i ostalih darova proljeća. Egzibicioni vrhunac proleterske pastorale bio bi vol na ražnju, zalijevan kako vinom tako i pivom. „Jedete tijelo i pijete krv čikaških mučenika“, govorio je Petar K., član Komiteta, u civilu moj tetak.

I on je na paradi bio u bijeloj košulji. Nakon svih (pod)klasa i slojeva radnog naroda, armije i omladine, ispred bine bismo se pojavili i mi, pioniri. Nosili smo cvijeće, s kojim smo, poslije govora predsjednika sindikata, oduševljeno gađali glavonje na sceni, prije svega glavnog neprijatelja – direktora naše osmoljetke. Onda bismo se, u hodu navlačeći košulje „na kocke“ razletjeli do ledina, gdje su dežurni već pripravljali krkanluk. Tetak Pero bio je zadužen za idejno uzdizanje djece iz naše male mjesne zajednice („proširene porodice“). Kada nam je čitao Engelsove opise položaja radničke klase u Engleskoj, plakali smo zbog djece koja su u rudnicima morala raditi i po 12 sati dnevno. Plač nam je otvarao apetit. Nekoliko nas, sa suzama u očima i sa pečenjem u ustima, uz zvuke „Internacionale“ i „Bandijere rose“, te 1967. godine, u povodu 78. obljetnice odluke Druge internacionale da 1. maj bude međunarodni dan demonstracija za radnička prava, zakleli smo se da ćemo biti odlikaši, pametniji od buržujske djece. Čak je Perin sin obećao da će smršaviti, samo da bi što lakše postigao peticu i iz fizičkoga. Odluku smo zapečatili po jednom „dravom“. Naravno, pušili smo daleko od pogleda roditelja, što je bilo teško, jer su sva skrivenija mjesta već bili zauzeli članovi i članice Saveza omladine, spremni za borbu prsa u prsa, tj. za razmjenu karanfila.

Jednoga je 1. maja na livadu pored naše stigao župnik sa licima koja nismo viđali na mimohodima i ledinama. Kako se tetak Petar obradovao: i vjernici su se priklonili carstvu partijsko-socijalističkom, bit će još slušalaca njegovog kratkog kursa. Ali, pop mu je objasnio da je stado izveo na izlet povodom novoustanovljenog praznika Josipa Radnika. Šta vi slavite drvodjelca ako je Josip Metalac na višem stupnju razvoja proizvodnih snaga, provocirao je Pero, dodavši da su pravoslavci bar toliko pošteni da 1. maja nisu nametnuli nekog sveca-prozvođača, nego im je ostao (iguman) Prepodobni Jovan.

Prvi maj je iskorak u proljetnu prirodu onih kojima je bilo objavljeno da će zagospodariti svijetom. Najljepši mjesec, pravi Božji dar (mora da je u raju stalno maj), započinje radničkim slavljem, danom posvećenim (naj)radni(ji)m stvorenjima na zemlji! Nesputana svetkovina najvećeg dijela naroda, za razliku od uštogljenosti balova i vrtnih partija buržuja. S jedne, eksploatatorske strane, „ne gazi po travi“ (engleskoj, izrasloj na krvi, znoju i suzama malih rudara), a s proleterske strane – livade napučene životom.

No, sliku nesputanosti, slobode, mogao je prihvatiti samo maloljetnik. Kada su učenici jedne lenjingradske srednje škole napisali parole o Gorbačovu, što su ih trebali nositi za prvomajski mimohod, direktorica je pozvala miliciju. Problem nije bio u sadržaju transparenta – đaci su hvalili Gorbačova – nego u tome što su to učinili samoinicijativno, svojim riječima. Zna se tko parole piše, a tko parole nosi. Marks, uostalom, nije predviđao tako brzo ukidanje podjele između umnog i fizičkog rada. Pastoralna slika velikog, prvomajskog proletera (sa dvije košulje za isti dan), konačno se pocijepala prije deset godina, kada sam počeo pisati o štrajkovima. Štrajk je refleks najamnog položaja radnika, a takva je poza bila protuustavna. Stoga su i sami radnici na zahtjeve za legalizacijom štrajka gledali kao na ozakonjenje te „nepravilnosti“, „raskoraka između normativnog i stvarnog“. Kasnije su vlastodršci benevolentno dopustili ono što im se već istrglo kontroli i što nije bilo toliko značajno kao nacionalno.

Postajao mi je 1. maj sve kičastiji. Za prošlogodišnje izborne kampanje u Italiji pojavili su se i plastični karanfili („garofano“ je simbol talijanskih socijalista) koji bi, kad im se otkine latica, zasvirali „Internacionalu“. Tamo su socijalisti sada faktično mrtvi: učesnici u vlasti ogrezli su u korupciji i drugom visokom, državnom kriminalu.

Ipak, dogovorio sam se s nekoliko odlikaša da obilježimo i ovaj 1. maj. Na izlet ćemo otići u najbliži park, protestno ćemo pojesti po prazan sendvič (dvije kriške kruha između kojih je jedno veliko mesno ništa) i iz svih kazetofonskih oruđa opaliti „Bandijeru rosu“ od „Pankrta“. Jer, tek se treba boriti za elementarna, čovjeka dostojna pravila vječne igre između rada i kapitala. Ovogodišnja svetkovina je u znaku borbe za pravo da se borimo da za sat rada dobijemo 600 grama kruha. Ali, kad-tad dočekaćemo i volove, kao u djetinjstvu.