Bronzani Titov spomenik zagrebačkog vajara Frana Kršinića, visok pet metara i težak nekoliko desetina tona, koji je 30 godina krasio Trg partizana u Užicu, neće biti prodat u Cetinje, nego će ostati u Užicu. Priča se da Cetinjani odavno merkaju ovaj spomenik, da su uputili zvaničan zahtev za njegovu kupovinu koji navodno nikad nije stigao u Užice. Mediji uveliko špekulišu o ponudi sa Cetinja, dok Užičani sležu ramenima i tvrde da oni za to ne znaju.
Šešelj prodaje Titove biste
Otkad je 1991. godine, uz svu potrebnu građevinsku mašineriju, zaliven psovkama i kletvama novoosvešćenih ideologa, uklonjen sa svog „prirodnog staništa“, kip Tita smešten je u užičkom Narodnom muzeju. Prvo položen, pa uspravljen, s pištaljkom oko vrata, ali nikad zaboravljen. Doduše, jedino se užički SUBNOR od početka krajnje ozbiljno zalagao za povratak spomenika na staro mesto, ne sluteći da bi tek novim generacijama on služio za konačni obračun ne samo sa Titovim vremenom nego sa svakim i pre i posle njega. Kao da borcima nije lako objasniti da ove „unuci“ generacije nemaju baš mnogo obzira prema Brozovom vremenu, Kadinjači (pominjala se ideja da se na spomeniku čak i rejvovi prave), da Trg partizana jedni zovu Banditten platz, da drugi umesto spomenika predlažu fontanu iz koje će teći pivo, a treći da se kipu skine glava koja će se menjati prema potrebi. Zajedničkog stava svakako nema.
Uostalom, vremena i njihove ideologije se menjaju. Kažu da sredinom sedamdesetih tokom snimanja filma Užičkarepublika, niko od lokalnih meštana nije hteo ni da statira četnika, pa je zbog toga morao biti angažovan pukovnik JNA Panto Zubac sa svojom jedinicom. Danas pojedini meštani pričaju kako 1941. niko nije hteo u partizane, nego su tokom Užičke republike svi držali zamandaljene prozore, kao znak revolta prema Titu. U znak pomirenja zaraćenih strana, ministar Velimir Ilić posavetovao je Užičane kako ne bi bilo loše da se na ogromnom trgu umesto spomenika „namontira jedna prelepa crkva“.
Trg partizana u Titovom Užicu 1991
S druge strane, Tito i dalje spokojno čeka u dvorištu muzeja. Ponude za otkup pljušte sa svih strana, javljaju se kolekcionari, ozbiljni ljudi, zainteresovani, ali on ostaje doma. Užičke vlasti za sada kategorično odbijaju da razmišljaju o prodaji, svesni su da će cena kipu vremenom rasti i da sve treba dobro marketinški iskoristiti, samo što još nisu smislili kako će i kamo s tolikim Titom.
TITO U UŽIČKOM MAGACINU: Kip A. Augustinčića
Nakon priče o drugom Titovom kipu koji je iz Rudog 1994. stigao u Užice, teško bi bilo razuveriti bilo koga da se ovaj grad i zaista više ne zove Titovo Užice. Drugi Titov kip je zapravo odlivak spomenika u Kumrovcu, rad Antuna Augustinčića. Nalazio se u Rudom u holu Muzeja Prvoj proleterskoj brigadi. Pod užasom ratnih devedesetih, zaposleni u muzeju su rešili da ga prodaju i da sebi obezbede, kako su izračunali, šest mesečnih plata. Tako je „kumrovački“ Tito prodat otpadu Sinma u Užicu. Verovatno bi se i film mogao snimiti o tome kako su Ruđani, usred ratnih razaranja, prenosili Tita teškog oko 400 kilograma na volovskoj zaprezi sve do Priboja, odakle je prebačen u Užice.
Dva Tita, užički i „kumrovački“, danas se nalaze u Užicu. Kao da im nedostaje još onaj jedan, velenjski iz Slovenije. Sve i da žele, teško da će ga Užičani ikada dobiti, jer onaj u (Titovom) Velenju još je na svom mestu, na centralnom trgu, netaknut i ukrašen cvećem.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zgrada Narodnog pozorišta u Subotici, čija rekontrukcija je trajala dve decenije, poredila se sa „Skadrom na Bojani”. Završena je nakon sedamnaest godina, a plaćena je pola milijarde dinara više nego što je predviđeno
Izložba radova koje su naši umetnici prošlog veka naslikali zbog Pariza i o Parizu, istovremeno govoreći i o njihovim danima provedenim u gradu za koji Cuca Sokić kaže da mu je „svaka fleka, nekako na svom mestu“
„Novi narativ“, teatrološka studija Marine Milivojević Mađarev ispituje kako dramski pisci, pišući o prošlosti, utiču na promenu njene percepcije u sadašnjosti, a time posredno i same sadašnjosti stvarajući nov narativ
Ako u pravednom gnevu na zlo uzvratimo zlim, ako se i sami prihvatimo silničkih metoda razumljivih vladajućoj sili, čini se da ćemo naškoditi samo prethodnim zlikovcima, ali ne i zlu samom – jedna je od niza tema o kojoj mislite nakon predstave „Mihael Kolhas“
Ivo Andrić je 19. aprila 1939. predao akreditive kao kraljevski poslanik u Nemačkoj, a nekoliko meseci kasnije, 1. septembra, počeo je Drugi svetski rat. Srećom mogao je da se osloni na odličnog vojnog izaslanika, pukovnika Vladimira Vauhnika. Ispostaviće se da je on bio najbolji špijun Kraljevine Jugoslavije
Ovih dana na društvenim mrežama u toku je rat polova. Ništa novo, reći će neko. Ovog puta, međutim, stvar je malo neobičnija nego inače. Jedni protiv drugih ne bore se muškarci i žene, nego – muškarci i medvedi
Religijski praznici slave gospodara, što je zastrašujuće samo po sebi. Nacionalni praznici slave mitove zajedništva, što nije manje beznadežno. Samo se Prvog maja slavi rad kao uslov slobode, dakle slavi se slobodni građanin koji se ne podaje gospodarima, niti se klanja kumirima nacije. Zato se ovaj praznik u modernim populističkim režimima sistematski obesmišljava
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!