Sultan svinga

Uz zvuk Sinatrine „My Way„

Smrt Boška Petrovića ne znači „samo“ odlazak našeg najpoznatijeg vibrafoniste, jednog velikog muzičara velike epohe i istinske – s odgovornošću koristim riječ – legende zagrebačkog, hrvatskog i jugoslavenskog džeza i kulture. Njegov odlazak, uz iskreni respekt za sve odlaske važnih koji nas, evo izgleda, sve više i sve nepodnošljivije udaraju, nosi upravo tragične razmjere. Gubitak muzičara njegove umješnosti i kilometraže bio bi već po sebi golem, ali s njime, s fizičkom ličnošću, njegovom drago prepoznatljivom i impresivnom staturom, odlazi u nepovrat nešto jednako vrijedno, a još manje nadoknadivo i time teže i gore.

Neodvojivo od čovjeka i od muzičara, odlazi, sraslo u jedno, i vlasnik „B.P“.-a (čitaj:“bi–pija„) – najboljega džez-kluba na ovim prostorima ikad, mjesta koje je bilo tako mnogo više od kluba. Strah od gubitka oboje, a iz ovoga pak i gubitka supstance koja je iznad ljudi i mjesta, nešto je nad čime su mnogi Zagrepčani (i toliki drugi!, širom svijeta) strepili godinama, svaki put u mislima upravo s Boškom i tim, ni sa čime kod nas usporedivim lokalom, podzemnim dakako, kakav džez klub ima biti. Njihovim odlaskom – a svejedno da li će se pomisliti da se ovdje pretjeruje – kao da se ipak dogodilo najgore: nakon svega, napokon je ugašeno svjetlo i zatvorena su vrata za posljednjim pravim simbolom nekada živog, ustreptalog, kreativnog, uistinu svjetskog grada, za mjestom koje je sâmo širilo dobar dio te svjetlosti, ljepote, internacionalizma i umješnosti jednog divnog međunarodnog bratstva po najkvalitetnijoj muzici, stremljenju boljemu i, naravno, hedonizmu.

U strahotno provincijaliziranom Zagrebu danas, srozanom u posljednja dva desetljeća do neprepoznatljivosti, čak i nama rođenim i odraslima u njemu, „Bi-Pi“, klub i čovjek, bili su zadnja oaza jedne gotovo ugašene civilizacije i podsjetnik, stalni – jednako muzikom i atmosferom ali i popratnim, ne manje važnim, pojavama, kao što je bio samozatajni Milan, konobar s licem Džeka Palansa, koji nakon samo dva posjeta pamti šta piješ – podsjetnik kako je nekada znao zračiti grad i, na koncu, čitava kultura. I pored toga, podsjetnik na to tko je sve gazio onim ulicama i stajao na maloj pozornici noćima, kad su klub i njegov brkati, „gabaritni“ vlasnik bez kompleksa stajali rame uz rame s najvećima, recimo s dva druga brkata sabrata, dva Džoa, Pasa i Zavinula, u jednoj prefinjenoj muzičkoj formi-lozinki kojoj nije potreban niti jedan jezik osim ovoga metaforičkoga – muzičkog. Kod Boška ljudi nisu ni morali govoriti jezike jedni drugih a da svejedno konverziraju nadugo, onako kao što se ne može ni u jednoj drugoj umjetnosti. Iz različitih krajeva, zemalja, kontinenata, muzičari su naprosto mogli sjesti skupa bez da su se ranije ikada vidjeli i dovoljno da jedan samo zazove na primjer „blues, in b–flat!“ pa da razgovor, instrumentima, glasovima, potraje satima.

S čašom bijeloga vina u ruci, ispeo bi se najprije Boško na mali podij i čuvenom intonacijom, koja je bila najbliža onome kako bi mogao zvučati naš jezik kad bi ga govorio Amerikanac koji se nekako rodio u Bjelovaru, najavljivao bendove i soliste kao da je u 53. ulici na Menhetnu, a ne na Balkanu – doduše na njegovom bidermajerskom rubu. Iz prošloga pak, i uzgred, još samo jedno eventualno dodatno znanje koga se čovjek uz ovo jedino važno, muzikantsko-slušalačko, dade sjetiti iz svijeta našega dragoga „sultana svinga“ (da posudimo ovako Noflerov naslov i dirljivo, a nesvjesno višeznačno ime zagrebačkog džez-kvarteta), moglo je biti poznavanje vina za koje je ovaj rođeni epikurejac bio stručnjak – i to bez prenemaganja kao ovi skorojevići danas. A i bez toga, dovoljan je, ponovo, bio jezik vižljave, svingajuće muzike, ritmičke kao ništa drugo, uzbibane, životne, „kulerske“ (u prvotnom, američkom smislu riječi), ili pak, naročito pred jutro, one spore, taktilne, baladne, s okusom dima – gdje je to „dimno“, smoky u njima čitav jedan (i ugodno zamućen i bistriji od drugih) pogled na svijet.

Sada taj pogled nestaje, izgleda zauvijek. Zato kad plačemo nad ovom smrću, ne tugujemo jedino nad odlaskom sjajnog muzičara, znalca života, edukatora (njegova krasna ljetna škola u istarskom Grožnjanu), ali i starovremenog panonskog „gazde“, romaneskno spretnog u očajnim danima (šta sve mora da je samo izgutao s barabama-moćnicima da bi sačuvao ono divno mjesto u neljudskom vremenu!) i, iznad svega – svjetskoga čovjeka koji je to bio bez ikakvog siljenja ili posebnog truda, tog posljednjeg svjetionika neponovljive radosne gradskosti. Plačemo nad gradom kakav je bio, gadeći se i plašeći ovoga svega danas. I nad sobom, naravno. I ne sramimo se toga. Jer, sad kad se ugasila ova nenadoknadiva ličnost i njome vjerojatno i mjesto – a i da ostane neće nikada biti isto bez Boška – pitat će se oni što su ostali: kamo sada? A svjetski muzikanti i nešto nas, davno otišlih: ima li razloga još da uopće dolazimo. Kuda sad uostalom da se vraćamo?