

njuzleter
„Vreme“ vodi čitaoce u bioskop i poklanja roman
Uz malo sreće možete na novi bioskopski hit „Đavo nosi Pradu 2“ ili do romana Stefana Čapalikua „Zatvoreno zbog odmora“


Ivan Ivanji, Milijarder Laguna, Beograd 2015
Ko od nas nije pred spavanje ili tokom dnevnih sanjarenja zamišljao sebe kao bogataša? Umro zaboravljeni inokosni ujak u Americi i ostavio nekoliko miliona dolara jedinom nasledniku; restituisala mu država neke grdne hektare banatske masne oranice, plus pivaru; krenuo ga neki ozbiljan posao (još da se bio i potrudio, ali toga nema); itd. Dobro: američkih inokosnih ujaka možda se nađe; restitucija radi samo za Crkvu; a za ozbiljan posao valja se potruditi, čak i kad su heroin i kokain u pitanju. Nije to mala industrija, a i rizična je.


Ivan Ivanji svoje je dnevne maštarije osmislio dosta detaljno i uvalio ih svom dvojniku Vadimu Konstantiniju (rođenom kao Vladimir Konstantinović, negde u Banatu). Za razliku od svih nas koji smo u jednom trenutku bili inflatorni milijarderi, Ivanji nas upoznaje sa pravim – dolarskim – milijarderom. Taj Vadim gubi strpljenje u Jugoslaviji gde čak ni glavni urednik novina ne može da postane, i pali u Beč. Austrija je, kao što znamo, „zemlja teška“, pa se junak Vadim dosetio nečega što će neke od čitalaca dovesti u nedoumicu (mene nije): da napravi lanac restorana za narod gde će se jesti pasulj na razne načine; ukusno, jeftino, kao kod pokojne bake. Pasulj je – osim što ga volimo – hrana planetarno raširena u bezbroj recepata i vrsta. Vadim je počeo da istražuje (i to je uzbudljiv deo knjige) šta se sve može s pasuljem i šta sve ide u njega, pa ga je krenulo. Dobro: jastog i pržene ostrige čine mi se donekle preteranima, ali tartufi bacaju u razmišljanje. Ivan Ivanji iskusan je gurman i verovatno zna o čemu piše. Moj omiljeni pasulj je onaj koji Tanja i ja pravimo, a onda onaj kod Ljube. Ali, svakom svoje, „jedem das seine„, kako lepo piše na vratima Buhenvalda i o čemu nas je g. Ivanji uredno obavestio u jednoj od prethodnih knjiga (Slova od kovanog gvožđa); nemojte me pogrešno shvatiti: govorim o ukusima.
Dakle, Vadim Konstantini pokrenuo je ono što se danas zove „franšiza“ za pasuljarnice. Zahvaljujući pametnom izboru saradnica i saradnika, mreža se širi, prihodi se pametno investiraju, porez se kreativno plaća i carstvo raste do planetarnih razmera. Šta bi Ivan Ivanji radio na mestu svog literarnog zastupnika Vadima? Kupio bi ostrvo u Južnom Pacifiku, što i čini: zgodno je za poreske olakšice, kako da vam kažem, ali i inače; duhovito objašnjavanje kako to jedna stvar vuče drugu i kako kapital misli svojom, a ne milijarderovom glavom. Prvo ostrvo; onda kuća; onda institut za istraživanje mora (dobro za poreske olakšice); na kraju turistički centar, avio-kompanija, flota i mahniti bivši agent FBI, koji bi od ostrva pravio vojnu bazu, jer navodno ima gusara okolo. Stvar se izvukla ispod kontrole, kapital radi svoje i izlaza nema, sve sasvim nužno i neizbežno.
Vadim misli da je izlaz u povratku u Beograd, starim prijateljima, pod starost (skoro osamdeset). Ovde, u dvehiljaditim, zatiče lokalnu ekipu u godinama, sa decom koja ih ili ne razumeju, ili su se davno ispalila u beli svet. To je tužan deo knjige, ali i te kako istinit, što se oseća iz svakog reda. Sedi čovek u hotelu Moskva i misli; svaki susret sa prijateljima iz mladosti sve mu je teži. Ima pritom utisak da je njima nekako bolje u životu, siromaštvu i beznađu uprkos. Gde je bio, šta je radio? Ima milijarde, svoj otok na Pacifiku, sve što hoće, ali – nešto fali. Barem sam ja tako to doživeo.
Ovo bi nekome mogao biti i roman o tome kako bogatstvo i nije baš tako mnogo važna stvar; nije baš pametno o tome pričati sirotinji, ali eto.


Uz malo sreće možete na novi bioskopski hit „Đavo nosi Pradu 2“ ili do romana Stefana Čapalikua „Zatvoreno zbog odmora“


Kako je moguće da su pozorišne zajednice i dalje zagledane u svoj pupak i da i dalje ne mogu da se dosete da je baš sada taj trenutak da se ujedine snage i znanje i da se stvori široki front otpora i borbe za kulturu kao javnog dobra - pita Marijana Cvetković


Umesto Ivane Nedeljković, po hitnom postupku Skupštine grada odlučeno je da će „Puls teatar“ u Lazarevcu voditi Mirko Kovačević, nastavnik likovnog. Da li je njena greška bilo gostovanje predstave šabačkih glumaca


Sloboda je za nas san, nova izložba Muzeja Jugoslavije, poručuje da je otpor uvek i svuda moguć pa i u logoru, a eksponate čine prisutnijim u stvarnosti zvučna instalacija, savremene fotografije i crteži


Svake godine sa umetničkih akademija izađe generacija mladih koji ulaze u pozorišni život tražeći svoje mesto. Ako ga ne nađu u roku od četiri godine, život će ih oduvati i biće zauvek izgubljeni za pozorište - smatra Marina Mađarev
Represija i dirigovana anarhija u Vučićevoj Srbiji
Koliko živ čovek može da podnese Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve