Plavojke

Pustimo sad marlboro, makar ga onomad jedan sarajevski pisac, s pravom vjerojatno, nazvao „kraljicom cigara“ i bez obzira na to što je u našoj mitologiji najpoznatija američka i svjetska marka stvarno dugo vrijedila kao znak i potvrda svega što se kod nas narodski podrazumijevalo pod uspjeh i pare. To je doduše bilo u naivnija vremena, no nešto od vrijednosti i poimanja stečenih tada, tu i tamo se još drži donekle. Jer, iako je marlboro u međuvremenu izguran ponešto, i koliko god ona ruski zvučeća marka dugih cigara bila novi status simbol – to ipak nije za ozbiljne ljude: tko bi htio biti u grupi koja puši isti duvan kao Zveki ili Ceca?

Gauloises caporal iliti „les Bleues“ – „Plavojke“ – impliciraju pak drugačiju ambiciju i narativ, onoliko koliko se francuska kultura i njeno poimanje razlikuju od američkih i ostalih. Zato je originalni, svijetloplavi galoaz u kulturnom čitanju odavna daleko najrelevantnija cigara i, uopće, marka koja je, kako bi novoevropskim babilonskim jezikom rekao Umberto Eko – le très cool.

A evo, sto joj je godina.

Kod nas, po frankofilskoj liniji, uvijek je doduše poznatiji bio njen jedini nacionalni takmac žitan (Gitanes), patentiran u isto vrijeme. Unatoč tome i s respektom pak za legendarni omot s crno izvučenom ciganskom plesačicom na tamnomodroj podlozi (tamno na tamno!) – galoazova plavka ipak ima raznolikiju i zanimljiviju historiju i implikacije.

Prije svega, ona je najartističkija cigareta. Dizajn njene kutije već, koji je tridesetih godina uradio grafičar i tipograf Marsel Žakno, upravo je savršen po svojoj jednostavnosti i svedenosti – s divnom svjetloplavom bazom omota (umjesto dotadašnjeg braon), s francuski lakim, bazičnim crtežom galskog šljema s krilima (prvo Asterix pa duvan! – baš onako kako smo rasli), i naročitim originalnim fontom na grubom papiru meke pakle.

A tu tek počinje skoro neiscrpna serija pripadajućih kultur-historijskih asocijacija. Galoaz je, na Monmartru, četrdesetih, na vrhuncu svoje kreativnosti pušio Pikaso, simbol svih jakih, bikovski potentnih, fizičkih umjetnika te, nasuprot, usukani kratkovidi intelektualni mršavci Sartr i Kami, kašljući po terasama kafea na Sen Žermen de Preu na lijevoj obali Sene, kao i novajlija Orvel, bez pare u džepu, down and out in Paris. Potom, galoaz su otkrili američki džezeri stigli poslije rata, velikani koji su se u Gradu Svjetlosti po prvi put osjećali kao ljudi – nediskriminirano, prihvaćeno, slobodno.

Da je cigareta, vajldovski, neodvojiva od mislilaca i stvaratelja, to je valjda jasno. Ali nije ovdje slučajna ni gornja veza između slobode i ovih cigara. Od početka pušenje je tu, da izvinete, i patriotski akt – kaporale trošili su francuski vojnici između dva rata kao znak pripadnosti domaćim, narodskim vrijednostima. Njihov je slogan, vojnički, u kulturi koja sebe voli više od ostalih a svoju historiju i dostignuća vaja u mramoru, prešao poslije kao hommage i na paklicu galoaza: „Liberté toujours„. („Sloboda zauvijek„).

Otud su možda čak i tvrdoglavi, slobodoljubivi Englezi, ponosni na svoju otočku nezavisnost, u jednom trenu popustili (u ime postratne savezničke alijanse?) pa je čak i prvi Džems Bond, onaj iz Flemingovih romana a ne filmski, Konerijev, pripaljivao plavi kaporal.

Kasnije, kad je francuska sofistikacija već posvuda bila pojam, Lenon i Morison, rokeri i buntovnici, uvlačili su ih (!) dublje u anglosaksonski svijet. Džim, pušeći u Kaliforniji uvozni galoaz, vjerojatno je zamišljao kako u fatalnom Parizu kod Pitera Bruka postavlja Brehta, ili tako nešto, a pročitao sam davno da je za snimanja prvih solo-albuma u Los Anđelesu, Lenonu, zbog dvije kutije kaporala dnevno, pucao glas u studiju, grebalo ga grlo i stezale glasnice.

Napravljena od mješavine crnog turskog i sirijskog duvana, nešto kraća i deblja u promjeru u odnosu na većinu (takva je, uz dodatak filtra, ostala do danas) – uz to čvrsto napunjena pa zato s malo dima, galoazova plavojka svakako je i test izdržljivosti za pušače: jaka k’o đavo i prilično „kolje“ s početka. Ali ako se primi, poslije nje sve druge djeluju kao da su greškom pravljene u parfimeriji.

Plavojke su kulturno dobro Republike – jednako kao stari spaček, kao vino, kao Aznavur i Karla Bruni (uzgred, i sama divno promuklog, pušačkog timbra) – makar i ovako nagrđene upozorenjem u obliku mini-čitulje, kakve su odnedavno. Pa sad, ko volio a ko ne, ko pušio a ko bio protiv.

Cigareta je danas na Zapadu i inače gotovo postala akt slobode, stav protiv cenzure koja je pak planiranom ideološkom ofenzivom stigla od tamo, ironično, gdje je duhan i pronađen. Kad se tome pribroji da je jedan američki multikoncern prije koju godinu kupio tvornicu koja proizvodi galoaz – šta je onda ostalo nego da se još jednom stane kontra puritanizmu Novoga i, kao u Kazablanki, zapjeva nostalgično (Marseljezu!), makar i promuklo, a u slavu vrijednosti i stečevina Staroga Svijeta?

Zato: da se pripali – dok još može, dok dozvoljavaju.

Liberté. Toujours.