Reputaciju ideološkog čistunca i poverljivog partijskog kulturtregera, Dušan Popović je dobio polovinom 1950. godine, kada su "Književne novine" objavile njegov kritički osvrt na Jeretičku priču Branka Ćopića. Istina, Dušan Popović sada piše da je tada bio prinuđen da u svoj tekst ugradi i Đilasove najtvrđe ocene (ali da je uspeo da ublaži oštricu osude prema Zuki Džumhuru koji je tu priču ilustrovao)
Dve putopisne knjige po "ovim krajevima", kojima je to valjda i jedino zajedničko svojstvo; i vrhunski kvalitet, dabome
Naša sredina nikako da shvati da mi živimo u svetu međuzavisnosti, da nema "nezavisnih" ili nedodirljivih unutrašnjih ili spoljnih politika. Da to nisu mogli da razumeju jugoslovenski komunisti 1956. godine, to se možda dâ razumeti, ali kako razumeti to da današnje vlasti u Srbiji obmanjuju i svoje građane i međunarodne činioce da sve čine u cilju "evropske integracije", a da u stvarnosti i dalje vode "nezavisnu", ili žele da vode "nezavisnu" unutrašnju i spoljnu politiku
Nama koji danas slušamo priče o rodoljublju i domoljublju, gde god bili i kako se god zvali, ne preostaje drugo doli da se zamislimo nad vlastitom zločinačkom naivnošću. Glupost je zločin – ako ništa drugo zbog toga što oblikuje plodno tlo na kojem bujaju metastaze zločinačke ideologije i koljačke prakse
Putovanja u skriptorijum je roman koji u Osterovom opusu ima posebno mesto i koji možda predstavlja svojevrsnu kvintesenciju celokupnog njegovog dela
Svesna da ne može dostići oca, nejač bi i da mu se divi i da prituljeno poruči kako nije tata bio baš onakav gorostas i svetac kakvim ga izvan familije mnogi smatraju
Japijevski "hladna", odviše cool priča kako Srbi i Hrvati mogu biti jedni drugima "stranci kao i svaki drugi", te živeti u međusobnoj pristojnoj ravnodušnosti, šuplja je i površna
Kako je Tomislav Nikolić Srbiju preveo iz faze "crvenog džina" u stadijum "belog patuljka"
