VREME BR.793 | 16. MART 2006.
Oproštajni udarac
Čovek koji je imao veliku moć od koje su zavisili mnogi životi i mnogi tragični događaji u proteklih deceniju i po umro je naprasno u prisustvu vlasti. Preti li Srbiji politička kriza zbog toga
Čovek koji je imao veliku moć od koje su zavisili mnogi životi i mnogi tragični događaji u proteklih deceniju i po umro je naprasno u prisustvu vlasti. Preti li Srbiji politička kriza zbog toga
"NATO intervencija 1999. pocepala je i podelila ljude na nekolicinu koja je smatrala da je odluka o intervenciji pametna i da bi i liberali i komunisti trebalo da je podrže, i na većinu koja je smatrala da je intervencija neosnovana, da je ona protiv Srba i Srbije i da Srbija ipak ima pravo na Kosovo. U prvoj grupi bih mogao da nabrojim samo nekoliko imena među kojima sam i ja, a to su Sonja Biserko, Bora Ćosić, moj brat Voja Stojanović, bio je pokojni Srđa Popović, Nataša Kandić, Ivan Čolović, Svetlana Slapšak... Svakako ih ima više hiljada, ali vrlo malo. Na drugoj strani našao se niz uticajnih, uglednih kulturnih i javnih radnika, koji su tokom rata u Bosni bili angažovani na bosanskoj strani. Nakon bombardovanja, oni su zauzeli jaku patriotsku kritičku poziciju. Za nacionaliste to nije neočekivano, taj stav imali su i ranije. Ali kad građanski liberali prestanu da prepoznaju vrednosti koje su do juče zastupali i počnu da brane zločine države samo zato što su njeni podanici, to je teško svariti"
Kako učiniti jednu ibijevsku sprdnju s gradom i potrebama građana realnom, neopozivom i nepopravljivom
Zašto je važno što je slučaj Jovice Stanišića i Franka Simatovića vraćen na ponovno suđenje
Nema te oblasti "društvenog života", dominantne u određenom trenutku, ako se računa od ‘68. pa naovamo, a da Milorad Vučelić u njoj nije učestvovao ili je makar "omirisao". I uvek u stvaralačkom, dinamičnom konfliktu sa svetom oko sebe, istovremeno debelo zahvatajući iz njega. Ako je na redu revolucija – onda revolucija, ako je to kultura – onda kultura, ako je rat – onda rat
Šta je doneo Peti oktobar i kao su se Srbija i "Vreme" suočili sa Haškim tribunalom, organiziranim kriminalom i bivšim istomišljenicima
Pogled u retrovizor starog traktora pokazuje kako je traktorska industrija u jednom sistemu nastala, a u drugom nestala, kako je trasirala put naše industrijalizacije i transformacije poljoprivrede, a potom podelila sudbinu ne samo deindustrijalizacije već i deagrarizacije naše zemlje
Peko Dapčević je vozio džip. Koča Popović spačeka. Da li su bili skromni, ili su odricanjem od službenih automobila i šofera, svako na svoj način, zapravo naglašavali svoju posebnost? Jedan dete iz crnogorskog sela, drugi iz gradske, buržujske porodice, nadrealista. Obojica su heroji partizanske legende, ali nezgodno je kad heroji dočekaju penziju, kada počnu da ih muče prostata ili staračka zaboravnost. Uskoro će i poslednji svedoci Drugog svetskog rata i nastanka Titove Jugoslavije i njenih heroja nestati sa lica zemlje, lepo bi bilo da za nama ne ostanu baš sve same laži
"Aleksandar je Vučić naprosto zbirna imenica za sve političke neprincipijelnosti koje smo, s rijetkim izuzecima, gledali na prostoru bivše Jugoslavije proteklih dvadeset godina. Zašto kao pozorišni redatelj otvaram teme koje su traumatične za društva u kojima radim. Kakav god odnos imao prema tim sredinama, unutar onoga čime se bavim želim dati osobni mali doprinos nastojanjima da se ta društva koliko-toliko poprave. Ili da barem otvore teme koje bi, po mom sudu, bile važne za njihovo ozdravljenje"
Sve treba raščistiti, i ta ubistva i ubistvo premijera Zorana Đinđića, ali se time treba ozbiljno baviti i tek kad se sve razreši, onda o tome možemo na velika zvona. Kod nas je sve obrnuto, sve to unapred završavamo i onda se govori o neefikasnosti pravosuđa, a tu je reč o neefikasnosti politike i borbe protiv kriminala
Pitanje svih pitanja jeste šta je zapravo posao Olivera Antića. Da li je on Nikolićev čovek za prljave poslove? Ili čovek koji se oteo kontroli, pa za svoj groš, iz razloga koji nemaju veze s Nikolićem, ratuje sa Vučićem? Da li je plaćen za pravne savete? Ili za vansudske procese i vaninstitucionalne presude
Zaista je apsurdno da isti oni, koji se zgražavaju nad "zločinima" Udbe i Ozne, istovremeno veličaju njihovog organizatora i šefa Aleksandra Rankovića. Jednako je glupo da oni koji u Golom otoku vide simbol zverstava Titove Jugoslavije, idealizuju Rankovića, pa valjda je jasna, ako ništa drugo, a onda odgovornost šefa tajnih službi za sve što se u tom logoru i oko njega događalo. A prosto naprosto laže onaj ko o ubeđenom Jugoslovenu i komunisti govori kao o nekakvom tobožnjem "srpskom patrioti", da ne kažem nacionalisti
Biznismen, patriota, uvoznik i distributer, telom u zatvoru, duhom na Tviteru, glavom i bradom iz Centralnog zatvora komentariše u duhu Alana Forda: "Tko hapsi, vrijedi. Tko ne hapsi, ne vrijedi" i "Bolje ceo život bogat i na slobodi, nego ceo život bogat i četiri meseca u pritvoru"
Valjda 1950, usred preokreta u Jugoslaviji od SSSR ka ostatku sveta, u Beogradu se pojavila sitna, lepa, veoma zgodna i iznad svega šarmantna mlada žena po imenu Desa Trevisan – u svojstvu dopisnice londonskog "Tajmsa", tada veoma ozbiljnih dnevnih novina
U izveštaju BIA o 4. aprilu 2011. konstatuje se da "nije utvrđena nadležnost i delokrug rada Šestog odeljenja, a nije postojao ni akt koji je definisao opise poslova za radna mesta sistematizovana u ovom odeljenju". Čime su se zaista bavili ovo odeljenje i njen tadašnji pripadnik a sadašnji šef kabineta ministra pravde Dejan Carević
Ubistvo Boška Raičevića ukazuje da je jedno od obeležja mafijaških obračuna u Srbiji, ali i političkih atentata, podmetanje bombi, pucanje na osobe dok sede u kolima i, uopšte, korišćenje vozila. Kada su i zašto započele ovakve naručene likvidacije? Kako su se razvijale i kakve su se metode primenjivale od ranih devedesetih, preko Dušana Spasojevića i njegovog Zemunskog klana do kriminalne grupe Luke Bojovića
U Modernoj galeriji u Valjevu nedavno je otvorena izložba crteža Mihajla Đokovića Tikala, slikara sa jednim od najspecifičnijih i najuzbudljivijih opusa u srpskom slikarstvu u poslednjih pola veka
U svom dnevniku Koča Popović ocenjuje branitelje srpstva i "Srbe po profesiji". On kaže: "Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj slavnoj istoriji." Konačno se videlo da mu je budućnost dala za pravo, Koča je jedan od retkih ljudi koji su bez lične sujete postali nemirna savest našeg doba
Prvo se pojavila priča Miloša Simovića o tome ko je sve navodno znao za pripremu atentata, a onda je u utorak policija počela da hapsi bivše oficire Jedinice za specijalne operacije RDB MUP-a Srbije iz vremena oružane pobune u novembru 2001. Između te dve teme ima i te kakve veze, ali će biti jako teško te veze dokazati tako da to bude prihvatljivo na sudu
Vidosav Stevanović u Dnevniku samoće najgnusnije, najpodlije piše o Danilu Kišu. Stara je to mržnja "na" Kiša još od ranih sedamdesetih. A da je reč o mržnji ćepenačkog tipa vidi se iz intonacije kojom započinje to olajavanje Kiša. To je intonacija klepetala – kaže meni moja žena Mara