
Zapad i Rusija – Medijski rat
Obrezivanje Putina
Rezolucija Evropskog parlamenta u kojoj se Rusija izjednačava sa Islamskom državom, "Preporuke protiv Putinovih korisnih idiota" i ruski odgovor makartizmu desničarskih rusofoba
Rezolucija Evropskog parlamenta u kojoj se Rusija izjednačava sa Islamskom državom, "Preporuke protiv Putinovih korisnih idiota" i ruski odgovor makartizmu desničarskih rusofoba
Nakon koncerta Bijelog dugmeta na beogradskom Hipodromu 2005. godine, Željko Bebek se na RTS-u prisećao najboljeg trenutka svoje karijere. Rekao je da je to neki, zaboravio sam koji, masovni koncert kada je ispred sebe imao ko zna koliko mladih, glasnih, neartikulisanih rokera koji su – ćutali i slušali ga kako peva. U Kombank areni ovog novembra takođe je često bila tišina, tolika da se čulo zujanje drona, ali daleko od toga da je razlog bio slušanje nečijeg pevanja ili sviranja
Proces pranja biografija lak je posao u zemlji poslušnih, umilnih medija pa je došlo do gotovo opšteg "ribanja" ličnih istorija i svima je nekako lakše da budu zagledani u budućnost: šta je bilo, bilo je; kao u svetu biznisa – ne pitaj me za prvi milion
"Postoji taj jedan monolog sa ženom i konjem, sa ženom koja je radila u fabrici pločica, i to je bukvalno monolog o sećanju, i tematski i formalno. Taj monolog razotkriva neke od mehanizama po kojima se konstruiše i kroz generacije opstaje kolektivno sećanje. Napisala sam: onda je to bilo na televiziji, onda se o tom snimio film, ali je meni baba rekla da ja nisam bio tu"
"Na ovim prostorima patriotizam se često poistovećuje sa lojalnošću prema naciji ili grupi u kojoj živite. Smatra se da su sve nepravde i žrtve koje je doživela vaša grupa nešto loše, a žrtve koje je doživela druga grupa pravdaju se agresijom prema vašoj. Ja nikada nisam smatrala da lojalnost prema bilo kome treba da me spreči da budem ljudsko biće, da saosećam sa nevinim ljudima koji su drugačije nacije ili vere"
U novom (osmom po redu) filmu Kventina Tarantina pod naslovom Podlih osam nema pozitivnih junaka. Njegovi protagonisti kao da dokazuju istinitost onog čuvenog distiha engleskog pesnika V.H. Odna prema kome "javnost zna ono šta svako dete uči u školi, da onaj ko žrtva zla je bio, posle zlo činiti voli"
Neofitska pregrejanost stvara nezdravu atmosferu u kojoj moraš da se braniš od optužbe da nekako nisi "dovoljno" ili "na pravi način" ono što oduvek jesi
Provociranje opštih vanrednih izbora ogolilo bi nameru SNS-a da svojoj vladavini produži mandat pre nego što isporuči ono što je Vučić već obećao; na primer, da neće ometati prijem Kosova u međunarodne institucije
Ideja o izgradnji "Despotovog grada" pokazuje da su vlasti Aleksandra Vučića do "barokne", dekadentne faze bile potrebne samo tri godine
Aleksandar Vučić je predstavnik sadašnje političke elite koja je kidnapovala ovdašnje narode da bi ostvarila svoje interese u novim nacionalnim okvirima. To što je on pre bio četnik, a sad je stavio kravatu i smeška se po Briselu, ništa ne znači u kontekstu nacionalizma. Da je Draža Mihailović danas na vlasti, isto bi pregovarao o pridruživanju EU
Ne bilo Dodika, drugih predsednika, jerbo imali preča Vidovdan posla, zato bio domaćin Kusturica, redovni Matija, i redovnica Kulturnog kruga koji se zatvara "Politikom", sa Ljilja frizuru gospođa Ljilja urednica
Javno prenemaganje oko neke misteriozne "nepravde" koju je društvo učinilo prema Ljubiši Ristiću naprosto je drska, besramna, huljska laž
Pre nekoliko dana objavljena je vest da će na predlog Skupštine grada jedna ulica u užem centru Beograda poneti ime Zulfikara Zuke Džumhura. Mada je rođen u Konjicu, a umro u Herceg-Novom, ključni grad u Džumhurovom životu bio je Beograd, u koji su ga doneli kad je imao samo dva meseca, kad je njegov otac Abduselam postao imam Bajrakli džamije. Nakon Drugog svetskog rata Zuko je postao jedan od simbola grada koji je upravo postajao svetska metropola, grada u kome će četvrt veka nakon smrti dobiti svoju ulicu
On nije jedini, ali jeste najveći lik u istoriji Balkana u kome se tako plodno ukrštaju islamska i pravoslavna tradicija. Svuda drugo se sudaraju, krvare, optužuju – samo u njemu su u skladu. Kao musliman, on je to iskreno i do kraja; kao pravoslavni, ne zaboravlja ko je i ništa ne izdaje. Ovdje se možda skriva, dugoročan i precizan, politički program koji će omogućiti ovim ljudima da se dokopaju državnih formi u kojima će živjeti dobro i slobodno, pa možda i potražiti nešto... U svakom slučaju, da izađu iz scenarija "podijeli pa vladaj" u kojem je njima zapala uloga eksperimentalnih miševa na kojima se iživljava svaka sila koju interesi nanesu preko Balkana
Kao i svake godine, "Vreme" donosi izbor filmova sa predstojećeg Festa koje ne bi trebalo da propustite
"Ne bih da popujem nikom u Srbiji, ali kao neko ko dolazi iz Hrvatske, zemljice koja se već pridružila Evropskoj uniji, toj navodno nadnacionalnoj zajednici zemalja, nije mi nimalo heretički da kažem da je ta moja mala zemljica ponovo u kolonijalnoj situaciji u Evropi, kao podstanar koga svi gaze i kojim svi manipuliraju..."
Novi Mihalkovljev film je u zapadnoj štampi okarakterisan kao proputinovski. Realno, film je proruski isto koliko i gomila proameričkih ili prodrugih filmova slične sadržine. Najviše je proljubavni. Za desetak godina, ili kad i ako prođe ukrajinska kriza, film Nikite Mihalkova gledaćemo kao priču o ljubavi i strasti – izgorećeš i biće ti muka ako se previše izložiš sunčevim zracima, beži u hlad i sačuvaj romansu. A kako je došlo do toga i čiji je Krim, neće biti važno ni ako od Krima ne ostane ništa
I u srpskoj i u hrvatskoj kinematografiji preovlađuje kritika crkve. Ali srpski filmovi ne preispituju religiju, njena pravila ili ponašanje sveštenstva na dublji način, pa je kritika crkve obično usputna. Sa druge strane, hrvatski film mnogo dublje promišlja o tome. Kritikuje se crkvena hijerarhija i ta kritika ima eho u javnosti
Već nekoliko generacija širom bivše SFRJ zna gotovo sve replike iz filmova koji slede. To su najcitiraniji naslovi u kojima je igrala Mira Banjac, ovogodišnja dobitnica nagrade "Aleksandar Lifka" kojom Festival evropskog filma na Paliću nagrađuje filmske stvaraoce za izuzetan doprinos evropskoj kinematografiji
Kusturica graditelj: Ovo je lekcija iz renesanse, toga kako se čuva identitet, i toga kako se čitav grad pretvara u kulturno dobro
Stiven Sigal, Sava centar, 24. VI;
Bili Ajdol, Kalemegdan, 26. VI
Marić je sudbinama svojih junaka iskreno fasciniran. Srž knjige, i tematski, i po intenzitetu fascinacije, pa i po količini teksta posvećenog jednoj osobi je u poglavlju Crna ruka crvene internacionale, poglavlju o Mustafi Golubiću. Na stotinu i šezdeset stranica koje bi mogle da funkcionišu i kao posebna knjiga Marić priča priču o Mustafi Golubiću, čoveku konspiracije
Danas među običnim svetom o izborima malo ko uopšte i govori. Uopšte, ima nešto apsolutno perverzno i zlokobno u čitavoj ovoj, samo naizgled komičnoj situaciji, gde se – uz izuzetke koje bukvalno možete prebrojati na prste jedne ruke – svi, narod, mediji, analitičari i politički akteri naprosto utrkuju ko će se lepše i maštovitije diviti carevom novom odelu. I u kojoj se svaka kritička ili satirična reč dočekuje kao krunski dokaz saučesništva u mračnoj "tajkunskoj zaveri" protiv Velikog Vođe
Kako se dogodilo da se u pregrupisavanju na srpskoj političkoj sceni pokrene i pitanje preduzetničkog pozicioniranja porodice najpoznatijeg živog Srbina
Nema više da najbolji proizvođač mleka bude onaj koji vodi selo, nego vodi ga bašabozluk. Nema više da najbolji profesor bude direktor gimnazije, nego onaj koji je nečiji pion. Nema toga da najbolji novinar bude glavni urednik centralnih novina, nego bude onaj koji je najposlušniji. Nema kritičnog duha društva – gde vam je sada Sociološko društvo Srbije, gde je Udruženje književnika Srbije, gde su ta staleška društva, gde su sindikati? Kad je sve to ubijeno i atomizirano, onda možete i da manipulišete tim društvom
Jubilarni, umalo pa neodržani palićki festival, protekao je u znaku pretencioznih priča ni o čemu i nepretencioznih priča o koječemu do čega nam je stalo