Da li su četiri ubistva, jedno hapšenje i najava povratka Luke Bojovića u Srbiju povezani? Da li iza svega stoji neki novi klan koji likvidacijama konkurenata pravi sebi prostor? Ministar unutrašnjih poslova odavno se slabo bavi svojim poslom. Možda je to ukapirao još neko
Autor nekolicine najvažnijih knjiga o fenomenu rokenrola, po prvi put je preveden na srpski sa svojim najhrabrijim i najspekulativnijim delom, drugačijom vizijom bliske prošlosti
"Nakon izbijanja afere sa plakatom za turneju Laboratorije zvuka 1982. zbog koga sam bio osuđen na 40 dana zatvora, moj brat Bata je odlučio da Vilmoš Kauboj, u kome su neki prepoznali karikaturu Tita, ne nastupa više sa nama. Slučajno sam posle toga sreo Vilmoša u gradu i on me kroz plač pitao: ‘Zašto ja više ne mogu da nastupam sa vama?’ Rekao sam mu da je to jako komplikovano da mu objasnim, ali da je nama strašno žao i da nastupe s njim pamtimo kao izuzetan period i da ga i dalje volimo. Umro je 1992, u zimu. Svi su bili ‘zauzeti’ pa sam ja otišao na sahranu i održao mu posmrtni govor. Na sahrani smo bili Cigani i ja, što samo potvrđuje teoriju da je čovekov život po sebi tragedija – glavni junak uvek umire na kraju"
Krugovi neće ujediniti Beograd, niti će Srbiju učiniti boljom zemljom. Bolji neće postati ni ljudi koji su, okamenjeni i potreseni, izlazili s premijere. Neće se ništa promijeniti ni nakon skorašnje trebinjske premijere, ni nakon što film na ljeto i s jeseni prođe Sarajevom, Pulom i Zagrebom. Ne bi se promijenilo ni kada bi, nekim čudom, svih dvadeset i četiri milijuna ljudi (ima li nas već toliko?), bivših Jugoslavena, danas Regionalaca, vidjelo Krugove. Znamo kakvi su u svakome čovjeku obrambeni mehanizmi pred Zlom, kako se prežive i ratovi, i ratne strahote, i koncentracijski logori, svi ti naši jasenovci, jadovna i dretelji, sve te naše manjače, omarske i trnopolja, ali su uvijek veći i snažniji obrambeni mehanizmi pred Dobrom, pred onim Dobrom koje bi nas moglo uputiti na to da budemo skrušeni i odgovorni, ili, kao što je u svojoj proročanskoj pjesmi napisao Milan Milišić: "Da ne budemo više jedni, nego drugi. Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje."
Naravno da nisu samo izložbe doprinele rejtingu ove galerije, svaki segment svake izložbe je udario u onu imaginarnu letvu koja je postavljena sa prvom izložbom Ljube Popovića. I to sve sa jednim telefonom i jednom stolicom
Dok jedni tvrde da je ćirilica staro hrvatsko pismo, drugi odbijaju ustavne odredbe da se u javni život vrati ćirilica u mestima i gradovima u kojima Srbi čine više od trećine stanovništva
U reagovanju na moj tekst Midžić izjednačava Mladu Bosnu i Sarajevski atentat sa VMRO-ustaškom zavjerom i atentatom u Marseju. Iste su to stvari, kaže Midžić, samo što Vladu Černozemskog Crnjanski i Bazdulj ne bi glorifikovali. (To za glorifikaciju je tačno.) Iz ovog izjednačavanja proizilazi sve ostalo: Midžićevo pristajanje uz maksimu da je svaka (realno postojeća) Jugoslavija zapravo Srboslavija odnosno izjednačavanje jugoslovenstva kojeg simbolizuje, recimo, Miloš Crnjanski (ili Andrić ili čak Njegoš) sa velikosrpstvom i sa četničkom kamom. Uvođenje kame je najtelalskiji momenat u Midžićevom reagovanju; on koji ne vidi kontinuitet između dviju Jugoslavija, htio bi maltene da poveže Crnjanskog sa Srebrenicom
"Sredinom juna 1992, neka srpska vojna ili policijska formacija provalila je u naš stan i sina i mene nasilno mobilisala. Rafal u vrata, a onda: ‘Neka izađu svi muškarci!’ Sišao sam sa sinom. Ispred zgrade su već bile okupljene ostale komšije. Postrojili su nas, rasporedili: Srbe na jednu, Hrvate i Bošnjake na drugu stranu. Sjećam se, Nikola Šupica – ogroman, krupan čovjek u nekim razvaljenim papučama, magistar ekonomije, govori četiri strana jezika – pobunio se kada su ga izveli: ‘Ja sam Jugosloven!’, rekao je. ‘Neću sa vama!’ Nije pomoglo; kao i nas, i njega su odvojili na srpsku stranu. Odveli su nas na Vrace, iznad Grbavice, gdje su bili smješteni srpski magacini i komanda. Zadužili smo puške. ‘Napunite ih!’, naredili su. Kako da ih napunimo, bog te vidio! Pokazali su nam i komandovali: ‘Pucaj!’ Na Sarajlije, na komšije, na prijatelje, na braću... ‘Samo prebacujte preko Miljacke!’, vikali su"
Ima mišljenja da izjave mandatara Ivice Dačića ne treba shvatati suviše ozbiljno i da on mora da ide na onu klasičnu političku harizmu "narodnog premijera", kako bi nužno bolna ekonomska politika buduće vlade Srbije bila lakše prihvaćena i sprovođena. Teško je to prihvatiti kao objašnjenje kada se uoči sa koliko elementarnog neznanja ekonomije i privrede Dačić "šamara" i levo i desno. On bi, izgleda, da ekonomski polet obezbedi "pendrekom", kao samoproglašeni najbolji ministar u Cvetkovićevoj vladi
"Kako to da su svi – ratne vojvode i portparoli, sps/jul-ovski ministri i tajkuni – u međuvremenu postali ugledni građani, državni funkcioneri i činovnici, a da je taj status nekako izmakao samo Ljubiši Ristiću? Zašto je, od tolikih, jedino njemu ukinuto pravo na rad"
