
Trgovina ljudima
U raljama suda
Trgovina ljudima odjednom je postala hit tema, samo što u svemu tome ipak postoji veliki nesporazum: između naše borbe i uspeha i ocene koju dobijamo iz sveta
Trgovina ljudima odjednom je postala hit tema, samo što u svemu tome ipak postoji veliki nesporazum: između naše borbe i uspeha i ocene koju dobijamo iz sveta
Na pitanja o naših dvadeset izgubljenih godina ("Vreme" br. 964, 25. jun 2009), postavljenih povodom dvadesete godišnjice mitinga na Gazimestanu 1989, na kome je Slobodan Milošević ustoličen za nacionalnog vožda, većina čitalaca "Vremena" koji su se odazvali na tu anketu, upušta se u detaljnu i veoma uravnoteženu analizu uzroka tog sunovrata. Odgovore koje ne objavimo u štampanom, dostupni su u našem elektronskom izdanju. Od mnogih obimnih pisama koja su stigla u redakciju, u prethodnom broju smo objavili delove dirljivog dnevnika naše čitateljke Kose Pakuševskij – o danima koji teku i nose strepnje, rastanke, bolesti, oskudicu i poneku radost u smutnim vremenima; i beleške Gorana Vladisavljevića – o tome kako je njegov otac jednom, 1987, došao kući sa posla i rekao: "Sutra vozim Slobodana Miloševića u Grčku!" U ovom broju objavljujemo odgovore Milana Dinića (23 godine), studenta četvrte godine politikologije na Fakultetu političkih nauka, koji, zbirno, čine celovit esej o tom, ali i o sadašnjem vremenu. (Priredio: M. M.)
S jedne strane stojimo pred problemom da u Evropi jača mišljenje kako je svet ponovo lep i da nas se užasi iz evropske prošlosti više ne tiču. Ali postoji i protivpokret koji se suočava s tim pitanjima, on postoji kako u civilnom društvu tako i u institucijama, na profesionalnom nivou među istoričarima, umetnicima, radnicima muzeja i pedagozima, kaže Folkhard Knige, koji se kao direktor Buhenvalda od 1994. godine i profesor istorije univerziteta u Jeni nalazi usred sveevropskog razgovora o načinu ophođenja sa prošlošću. U razgovoru za "Vreme", koji ćemo objaviti u dva dela, on govori o mukotrpnom putu Nemačke od nacionalsocijalizma do suštinske demokratije, o samozavaravanju i samokritici, o načinu na koji treba očuvati sećanje na zločine iz prošlosti, kako bi istorijsko pamćenje postalo pouka za budućnost
Cene na malo roba i usluga bile su u maju više za 9,8 odsto u odnosu na isti mesec 2008. a za 9,1 odsto u odnosu na decembar prošle godine
"Duvanske afere: Pukanić i Šelzi"; VREME 963
"Protesti, žrtve i pretnje"; VREME 964
Simply Red, 26. VI, Kalemegdan;
BluesStock, 27. VI 2009, Dom omladine, Beograd
Ovo je vešto sklopljena knjiga po uzoru na ukrštene reči Vladimira Nabokova. Tako su u ovoj verziji epilog i prolog lako zamenili mesta. I oseća se ta radost skladanja. Rimuju se esej i stih, pismo i ogledalo, mit o biblijskoj Lilit i kratka porodična povest. Rimuju se Jejts i Nabokov (štima to, štima), pa mit o Loliti i Lilit sa Kalenića na rolšulama
"Aleksićev fantastičan film Nevinost bez zaštite bio je deo prave bulevarske kulture, i trebalo bi da bude prepoznat kao važan deo nacionalne kulture uopšte. Puritanci preziru sevdalinke, narodne pesme ili viceve, ali ukoliko želite da shvatite neki narod, bez toga ne može. To ostvarenje nije bilo upisano u istoriju jugoslovenskog filma"
U jakoj konkurenciji medijskih manipulatora u Srbiji, vlasnik "Kurira", "Glasa javnosti", nekoliko preduzeća i jedne živopisne kafane možda baš i nije apsolutni šampion, kako mu se čini, ali gromada, svakako, jeste: nesumnjiv je bio njegov uticaj (preko "Kurira") u rušenju bar jedne vlade (Zorana Živkovića) i lansiranju brojnih afera kojima je uticano na stav javnosti o njihovim žrtvama
Nažalost, najveće su šanse da će istraga beogradskog suda o odgovornosti novinara u ratu, barem u Bosni, biti iskorišćena za već viđeni scenario kada su u pitanju ratni zločini i suočavanje sa prošlošću: međusobno optuživanje, relativizaciju zločina, skidanje sopstvene odgovornosti i njeno prebacivanje na "one tamo"
Zar postoje studije prava koje polaznike uče metodi koju je profesor u prošlom broju "Vremena" demonstrirao? Imao je pred sobom ono što sam ja napisala i potpisala, ali je odlučio da, umesto onog što sam objavila, napadne ono što tobož "mislim" i "verujem"
"Zar je išta od toga važno naposletku svega?", piše naš čitalac Branislav Poledica u odgovoru na pitanja o naših dvadeset izgubljenih godina ("Vreme" br. 964, 25. jun 2009), postavljenih povodom dvadesete godišnjice mitinga na Gazimestanu 1989, na kome je Slobodan Milošević ustoličen za nacionalnog vožda. Većina čitalaca koji su se odazvali na tu anketu, međutim ne misli tako i upušta se u detaljnu i veoma uravnoteženu analizu uzroka tog sunovrata. Od mnogih obimnih pisama koja su stigla u redakciju "Vremena", u našem štampanom izdanju, za početak, biramo dve lične ispovesti, zato što one upečatljivo i autentično, bolje od svake analize, govore o drami tog vremena. To su delovi dirljivog dnevnika naše čitateljke Kose Pakuševskij o danima koji teku i nose strepnje, rastanke, bolesti, oskudicu i poneku radost u smutnim vremenima; i beleška Gorana Vladisavljevića o tome kako je njegov otac jednom, 1987, došao kući sa posla i rekao: "Sutra vozim Slobodana Miloševića u Grčku!", i kako su šest godina kasnije u Japanu pomešali prezime Milošević i Vasiljević.
Nastavak u sledećem broju "Vremena".
Širi izvodi iz sadržaja ankete dostupni su na ovom linku
(Povezani članci (sa strane) – "Vox populi")
Ambasador Konuzin je već u novinarskim krugovima Beograda a i šire stekao glas čoveka koji, posebno u neformalnim kontaktima, nepažljivo troši neumesne ocene i procene, a ne libi se ni tihih pretnji, te gotovo imperijalne arogancije – što nameće utisak da je tako razumeo priče da to rade i drugi ambasadori velikih zemalja u Beogradu
"U doba kada su ostali balkanski narodi razvili nacionalni korpus i definisali nacije, Cincari su kao manja etnička grupa hrišćanske vere učestvovali u nacionalnim pokretima drugih, bliskih, naroda" (Dušan Popović)
Prosečna neto zarada u Srbiji u maju je iznosila 31.086 dinara i u odnosu na isti mesec 2008. nominalno je bila veća za 9,1 a realno za 0,8 odsto
Tomica Milosavljević, ministar zdravlja (B92)