Lisica i ždral
Zidari bez granica
Kako bi se čovek još običniji od mene, koji nema ni kolumnu, koga ni za kolumnu ne može ker da ujede, mogao na bogougodan tj. nenasilan način suprotstaviti samovolji, rasipničkoj inerciji i srbovanju vlastele
Kako bi se čovek još običniji od mene, koji nema ni kolumnu, koga ni za kolumnu ne može ker da ujede, mogao na bogougodan tj. nenasilan način suprotstaviti samovolji, rasipničkoj inerciji i srbovanju vlastele
Vlast u Hrvatskoj će namerno da proizvodi anarhiju i haos jer se u takvim okolnostima najbolje stvara strah, a proizvodnja straha je stari zanat koji je HDZ ispekao u onim godinama u koje žele da vrate Hrvatsku – u devedesete. Hrvatsku od ekstremnog nacionalizma pre svega čuva javna scena, mnogi odvažni ljudi koji se ne daju uplašiti i koji hrabro decenijama govore protiv rata, zla i mržnje. Takvih ljudi nema malo, a njihov je stvaralački opus impresivan
Kad ubuduće neko preda mnom bude pomenuo Egejsko more i grčka ostrva, neću više moći da mislim na jutarnje plavetnilo morskog beskraja sa srebrnastim prugama valova, večernje crveno sunce koje umače svoj trbuh u tamniju, modru vodu na zapadu, bela jedra na horizontu, palme, recinu, masline, sir, a da istovremeno ne pomislim na leševe nepoznate dece na belom pesku plaže poređane kao odbačene, velike, mokre lutke. Taj prizor ne mogu i neću nikada da zaboravim. Podseća me na jevrejsku decu u Aušvicu. Znam da to ne može, možda i ne sme da se upoređuje, ali uprkos tome ja želim da uporedim neuporedivo. Ta sirijska, avganistanska, iračka deca su sa poverenjem uhvatila roditelje za ruku i otišla u smrt, baš kao što su jevrejska deca otišla u gasnu komoru. Jedni u vodu, drugi u vatru, svi u preranu smrt
David Albahari je negde napisao da su gradovi kao žene – neke ti se svide zbog onoga kako izgledaju, druge zbog onoga što nose u sebi, a ima i onih, bezbojnih, pored kojih si krajnje ravnodušan, kao što ima gradova u kojima ti je svejedno kada se u njima nađeš. Bangkok bi, ako posmatramo ovako, bio od onih žena koje se ne svide odmah, čak, deluju odviše nesređeno i haotično, ali se njihov šarm otkriva iz dana u dan, i na kraju ne možete da poverujete da vam se nisu dopale od samog početka
Bez mnogo preterivanja, položaj opozicije u Srbiji može se uporediti sa položajem opozicije u pojedinim centralnoazijskim republikama ili u Istočnoj Evropi nakon Drugog svetskog rata. Mislite da preterujem? Mislite da u Srbiji nema sociološke i psihološke baze za tako nešto? Pokušajte da bacite pogled izvan svog kruga stvarnih i virtuelnih prijatelja i zavirite preko plota, u onu Srbiju "Farme", "Parova", "Minut-dva" i ostalih Informera
"Banka za matične ćelije sačuvaće najvažnije, najbitnije i najlepše karakteristike srpskog naroda. (...) Ta deca treba da budu srpska deca, sa srpskim genetskim kodom, prošlošću i budućnošću..." (T. Nikolić)
Provodio sam vreme smucajući se po gradu i družeći se sa narodom. Rabat je bezbedan, i danju i noću, a Marokanci su dobar svet, zanimljiv za komunikaciju. Naročito je postalo interesantno kada sam pohvatao neke osnove marokanskog dijalekta, koji je takav da kada na arapskom tražiš limun, dobiješ pomorandžu
Kakvog smisla uopšte ima "gornja granica" kojom Austrija hoće da smanji priliv izbeglica u trenutku kada "evropsko rešenje" nije ni na vidiku? Dok se privrednici boje kraja šengenske Evrope, analitičari veruju da će Angela Merkel ipak popustiti
Možda će se i ostvariti proročanstvo Dušana Bajatovića, naišlo na osudu "građanističke" Srbije, da će ovaj izborni ciklus da svede u budućnosti političku Srbiju na dve grupacije, SNS i SPS, i da bi se od sada pa "do kraja vremena" ove dve stranke nadgornjavale u izbornim trkama
Bitku za energiju opet dobijaju bogati uvoznici nafte zahvaćeni lakom groznicom na početku godine, koja za njih neće biti toliko krizna, dok se izvoznici energenata glože krpeći budžete, a potencijal sirotinjskog cunamija se akumulira
Svoju odluku o raspisivanju prevremenih izbora Aleksandar Vučić je na GO SNS-a obrazložio namerom da se "razreši društveni sukob koji blokira reforme", što je sasvim u duhu permanentne proizvodnje afera i tabloidnih državnih udara u Srbiji za vreme naprednjačkog režima
Ljudi koji pričaju kako su njihovi najbliži ubijeni, koji pričaju o kućama koje su im zapaljene, o mučenjima koja su sami pretrpeli, pričaju da bi nas sve zajedno njihova istina primakla dijalogu i pomirenju "koje će se zasnivati na poverenju i na javnom priznanju drugih i njihovih ličnih istina"
Šta uopšte znači "evropejstvo" jedne manipulativne, autoritarne i sve više uzurpatorske vlasti
Mnogi me mrze, šta mnogi, svi me mrze što ovoliko radim, ali im neću uzvratiti mržnjom, nego udvostručenim radom, makar morao da ustajem u deset uveče
O čemu je razmišljao jedini čovek u praznoj zgradi Vlade Srbije ugledavši Premijera prvog januara u 6.55 ujutru
Povlačim sve što sam napisao protiv preglasne i preopširne upotrebe mobilnog telefona na jav. mestima: svaki put kad uđem u trolejbus, ja kao ona ministarka kad vidi Miloševića – puno od trolejbusa naučim
Imamo najboljeg i genijalnog premijera, koji niti pije, niti puši, niti kocka, a vredan je ko košnica pčela. Ali, ima jedna od Vuka Karadžića, koji je zabeležio narodnu pamet, koja kaže: Dobar konj ima sto mana, a loš samo jednu, ne valja ničemu!
Premijer je imao alibi. Nije bio u beogradskoj Areni. Dakle, nisu zviždali njemu. Ali zviždali su na pomen njegovog imena. To je još gore
Širok je i preširok dijapazon uvreda, konstrukcija i neistina koje su tokom 2015. bile upućene iz vrha vlasti na adresu zaštitnika građana Saše Jankovića. Vređan je i proganjan javno – sa skupštinske govornice, na naslovnim stranama, na konferencijama za novinare, u intervjuima. Istovremeno, Saša Janković je tokom 2015. dobio i najznačajnija priznanja za svoj rad: između ostalog, nagrađen je francuskim Nacionalnim ordenom za zasluge u rangu viteza. Svojevrstan je apsurd da se i jedno i drugo dogodilo s istim razlogom: zato što je radio svoj posao. Od 2007. kada je stupio na dužnost, Saša Janković se bez ikakvih ustupaka i izuzetaka bavio onim što je u opisu posla zaštitnika građana, ne brinući pritom koga će da naljuti, kome će da se zameri i ko bi to možda mogao pogrešno da protumači. To je naročito došlo do izražaja baš tokom 2015, kada je mnogima "stao na žulj", pre svega insistiranjem na nepravilnostima u radu Ministarstva odbrane i bezbednosnih službi. U obrazloženju odluke da Sašu Jankovića proglasi za Ličnost godine, uredništvo "Vremena" navelo je da je on u više navrata "postavljao ključna pitanja i nametao važne teme od javnog interesa za građane Srbije", da je "svoj posao radio beskompromisno i hrabro" i da je uprkos "medijskom i političkom linču kakav Srbija u svojoj skorijoj istoriji nije videla", njegova kancelarija i dalje radila visokoprofesionalno i u službi javnog interesa. U intervjuu za "Vreme" Saša Janković objašnjava kako mu je to sve pošlo za rukom, ko su mu najveći neprijatelji, šta su mu ciljevi, ali opisuje i svoj životni put – detinjstvo i mladost, odlazak na ratište, iskušenja, odluku da ne ode odavde, ličnu motivaciju. Bilo je tokom tog razgovora priča o ljudima koje pamtimo, o onima koji su još uvek tu, o onima koji misle da su jači od zakona, baš kao i o porodici, o jednom psu, muzici i pozorišnoj predstavi na koju će možda otići u društvu – Aleksandra Vučića.
Ljubav se osetila i u međusobnim odnosima Srbije i Hrvatske. Na HRT-u su konstatovali da se hrvatskoj himni zviždalo manje nego Tomi tokom vaterpolo meča u Beogradu. Ne znam ko je merio nivo buke, ali ako su zvižduci Tomi cena dobrosusedskih odnosa, onda neka čovek izdrži za opšte dobro
Pošto ne umem u jednoj reči da opišem Srbiju u godini koja prolazi objavljujemo jednu sliku: zatvorenici kite jelku u holu beogradskog Centralnog zatvora. Samo nek je ukrašeno
Sećam se sedamdeset i pet proslava novih godina. Ovde ću pomenuti neke, koje mi se čine značajnije od drugih: kada sam izlivao olovo sa ocem i bacao ga u vodu, što se kod nas danas zove salivanje strave, kada sam gledao kako vaške beže od samrtnika, dramatizovao "Jamu" Ivana Gorana Kovačića, posmatrao Peku Dapčevića i Milovana Đilasa, igrao valcer sa svojom ženom na ulicama Beča
Slika Pasijans iz 1943. godine zaštitni je znak velike Baltusove izložbe koja je trenutno postavljena u Rimu. Način na koji se devojčica sa slika naginje nad karte, način na koji su joj dlanovi i podlaktica naslonjeni na sto kao da su citirani iz Selindžerove tada još nenapisane priče Za Esme – s ljubavlju i mučninom
Hteo bi negirati uverenje stvoreno u javnosti da se neko smatra krivim samo zato jer je odbio poligrafsko ispitivanje. To može biti individualno mišljenje pojedinca neupućenog u tehnologiju i taktiku poligrafskog ispitivanja, ali nikad, baš nikad, ispitivači ni stručni korisnici poligrafskog ispitivanja nisu osobu koja je odbila poligraf zbog toga oglasili krivcem ili lažovom
Tokom ove godine ostali smo bez dve kultne radio-stanice, prepušteni tiraniji sterilnih džuboksa, uz nešto časnih izuzetaka nesigurne budućnosti