Priča o nama

Na otkrivanju Spomenika Stefanu Nemanji, predsjednik Srbije je rekao da on predstavlja priču o nama. Potpuno je u pravu. Ta 23 metra i 68 tona bronze zaista jesu priča o nama.

Za početak, izgled spomenika odgovara sredini devetnaestog, a ne trećoj deceniji dvadeset prvog vijeka. Sugeriramo li time kompleks niže vrijednosti zato što ni izbliza nemamo sličnih spomenika poput nekih drugih evropskih prijestolnica, pa ih sada brže-bolje pravimo da izgledaju staro, tradicionalno, onako kako bi nekad bili napravljeni? Ako je to cilj, umjesto „članova kluba“ gradova sa memorijalnom baštinom, Beograđani, naprosto, ispadaju provincijalno smiješni.

Dalje, priča govori i o našem skorojevićkom ukusu. Sve se vrti oko gabarita, uprkos činjenici da je Mont Rašmor najobičniji kič sa svojim poprsjima četvorice američkih predsjednika dugačkim osamnaest metara, a istinski simbol Beograda i umjetničko djelo Pobjednik Ivana Meštrovića malo viša od četiri metra. Onaj tko poteže argument da je i njegovo postavljanje izazvalo žučne polemike, maši metu: za razliku od Spomenika Stefanu Nemanji, Pobjednik je u svom izrazu bio umjetnički hrabar, ispred vremena, i nije podilazio palanačkim ukusima.

Priča o nama saga je i o autoritarnoj bahatosti. Ogromni srednjovjekovni vladar potpuno je zasjenio zgradu Željezničke stanice, jednog od spomenika industrijalizacije zemlje. Stoji, zapravo, gdje mu mjesto nije. Ali, zašto je baš tu? Pa, iz istog razloga iz kojeg je nikao Beograd na vodi. Njegove zgradurine zajedno sa Stefanom Nemanjom zajednički poručuju da se u istjerivanju svojih mutnih interesa nosioci režima i njihovi klijenti ni na šta i ni na koga ne namjeravaju osvrtati, a pogotovo ne na stvarne potrebe građana i opće dobro.

Ima još svašta u ovoj priči o nama, ali da ne duljimo… Beograd ima spomenike Karađorđu i Milošu Obrenoviću dolične visine. Prvi je otkriven 1979, a drugi 2003. kao replika djela pod imenom „Takovski ustanak“ iz 1900. (uz Miloša je i arhimandrit Milentije). Iako su Karađorđe i Miloš očevi moderne Srbije, čije srce čini seljački egalitarizam, režim se slabo „keša“ o obojicu. Obrni-okreni, neusporedivo im je draži vladar i feudalni gospodar iz srednjeg vijeka.

U priči o nama to mnogo govori, ne samo na simboličkoj ravni.