Mozak u plamenu

Čime se točno bave pripadnici 63. padobranskog bataljona u Nišu? Ako im noćni marš od dvadeset kilometara po gradskim ulicama zaista spada u „redovne planirane aktivnosti“ – gust bijeli dim kulja iz mozga. Ukoliko je to stvarno prilika da se u „izazovnim vremenskim uslovima proveri nivo osposobljenosti“, odnosno, mogu li padobranci marširati tempu od pet kilometara na sat po asfaltu i suhom vremenu pri temperaturi od oko nule, iz dima probijaju crvenkasti jezičci vatre. A kada se na sve ovo doda vijest da ih je „u stopu pratio“ ministar obrane Aleksandar Vulin, više nema nikakve sumnje – mozak je potpunom plamenu.

Ne treba biti ekspert niti odslužiti vojsku, pa da čovjek osjeti totalni poraz zdravog razuma zbog „marša u urbanim uvjetima“. Na stranu njegov čisti besmisao – mogli su tako, u krug, oko kasarne ili po atletskoj stazi na stadionu, efekt je isti. Ali, kada nešto rutinsko i podrazumijevajuće za svakog vojnika – a kamoli pripadnika elitne specijalne jedinice – postane provjera „nivoa osposobljenosti“, građanima ne preostaje ništa drugo nego da se zapitaju da li Srbija uopće ima vojsku na višem nivou od dobrovoljnog vatrogasnog orkestra ili lovačkog društva?

Za Vulina to pitanje ne postoji, niti on uviđa koliko je ponizio i osramotio niške padobrance – sadašnje, bivše i buduće. Naime, ovaj maneken paravojnih uniformi za sve vremenske prilike, samo je po tko zna koji put demonstrirao vlastitu infantilnost i nedozrelost za položaj na kome se nalazi. Inspiraciju, očito, isključivo crpi iz sajtova sa opremom za preživljavanje i lično naoružanje – ponosni je vlasnik šest kratkih i četiri duge cijevi – a u prilici je da, na žalost, karikaturalno proživljava svoje fantazme. Koje i kakve, dovoljno govori njegovo muljanje kada je konačno morao priznati da nije služio vojni rok. Svašta je Srbija vidjela u novijoj istoriji, ali ne i ministra obrane čak i nalik na njega.

„Voli narod vojsku“, reći će ko iz topa tek probuđeni dežurni politički analitičar i, dok trlja oči, objasniti da Vulin na klovnovski način nabija rejting svom „vrhovnom komandantu“, pogotovo u svijetlu Kosova i uzajamnog režanja u regionu. U tome, vaistinu, ima mnogo istine. Ali da li je itko stupio u vojsku kako bi s njim u pozadini poput fikusa, markirani ljevičar iz spa centra glumatao Če Gevaru? Da li će izvođenje „gušterovog leta“ na pisti kasarni ili glancanje čizama uskoro steći status vijesti u svim medijima. Hoće li Vojska Srbije i službeno postati dio propagandnog sektora Srpske napredne stranke i njenih trabanata?

Sigurno je da mnogim vojnicima i oficirima zbog ovih pitanja gori i mozak i obraz. Ako im je za utjehu, neka se sjete da vojska uvijek dijeli sudbinu naroda. A kada on pristaje da ga sistematski muzu, jašu i čerupaju tvrdeći da je to „zlatno doba“ Srbije, zašto vojna lica ne bi pristala da se Vulin s njima igra „partizana i Švaba“ umjesto da sa ekipom drugara sličnih sebi provodi vikende na terenima za pejntbol ili ersoft? Ako ništa drugo, bar je on krunski dokaz da od stručnosti i ličnih sposobnosti ovdje nema vajde.

Samo, na kraju, ničeg više neće biti osim pepela.