Ministar i paravojni komandant

Aleksandar Vulin je čovjek sa misijom: kad god netko pomisli da je Vojska Srbije ozbiljna oružana sila, on mu dokaže suprotno. Trenutno, u novoj epizodi svog rijalitja „Paravojni komandant“, ministar obrane dobrovoljno odlazi na petnaestodnevnu obuku, odnosno, služi vojsku. Naime, kada su tokom devedesetih njegovi vršnjaci dužili puške i bojevu municiju, on je u kožnom prsluku i sa dugom kosom – kao skutonoša Mire Marković – davao sve od sebe da ih rasporede po ratištima od Dinare do Prokletija što, naravno, nije prošlo neopjevano, niti nenagrađeno.

Da Vulin ima ozbiljan problem sa činjenicom da nije odslužio vojni rok dugo je poznato, ali se o tome ne govori, bar ne tamo gdje bi trebalo. Stalno u paravojnim „vulinovkama“, ukočenog držanja, mrkog i kamenog lica od koga umire svaka nada u milosrđe, ministar kao da nastoji ostaviti dojam nekog tko je pored svih balkanskih frontova prošao još i one u Iraku i Afganistanu pa mu sada uklapanje u civilni život teško polazi za rukom. Ma koliko sve zajedno izgledalo komično, ima tu i nečeg duboko zabrinjavajućeg. Jer, objašnjava Vulin, u vojsci postoji pravilo „Kaži pa pokaži, uradi pa naredi“, a on sada hoće da pođe od sebe i sopstvenog primjera. Da li nam – drugim riječima – zapravo poručuje da ga u sljedećoj sezoni rijalitija možemo gledati kako na terenu komanduje „Kobrama“ ili padobrancima iz Niša? Isto tako – ako je njegov idol Ernesto Čegevara mogao voditi gerilce po kubanskim planinama uz tešku astmu, zašto on ne bi mogao meraklijski vikati „Na desno ravnajs“ i „Ostav“ na Pasuljanskim livadama uprkos dioptriji od minus sedam? To što ga je – kako je svojevremeno rekao – slab vid onemogućio u sticanju „čvaraka“ na epoletama i nagradnih odsustava dok se pucalo i ginulo, sada samo pokazuje da je svako ograničenje moguće prevazići kada čovjek postane ministar.

Nego – drž’mo se teme. Vulin je ponosni vlasnik desetak kraćih i dužih cijevi. Također, obišao je dovoljno kasarni i još više se naslušao vojničkih priča tako da mu dvonedjeljna obuka neće teško pasti, pogotovo pred kamerama. Međutim, što je sa onim mučenicima u četvrtoj deceniji koji u životu nisu uzeli pušku u ruke? Vjeruje li itko ozbiljan da ih za petnaest dana mogu u ičemu obučiti od koristi za obranu zemlje? Za razliku od Vulina, ti ljudi nemaju „tetku iz Kanade“ već dižu stambene kredite, krpe kraj s krajem i niko od njih nema vremena za besmisleno igranje vojske iz političko-propagandnih i samopromotivnih razloga. Na kraju i najvažnije – zar nije kud i kamo pametnije taj novac, koliki god da je, potrošiti na profesionalce u vojsci da je manje napuštaju, nego ga razbacivati na Vulinova paradiranja ?

„Ako ja mogu da idem, zašto ne može neko drugi“, grmi ministar uvjeren da pruža primjer. Odgovor je – baš zato, zbog njegovog kompletnog minulog i aktualnog rada, čitave te sprdanje koju pravi od Vojske Srbije gdje god se pojavi. S druge strane, kada se uzme u obzir da doktor Nebojša Stefanonović ima presudu da nije glup a da Zaltibor Lonačar pokazuje veliki interes za dužinu polnog organa Sergeja Trifunovića, onda ni Vulin u čizmama i uniformi ne djeluje posebno čudno. Možda još i dalje malo strči, ali kako vrijeme odmiče svi će oni postati toliko nalik jedni na druge da ih ni Vučić neće moći razlikovati.