Kućni video Ratka Mladića

Federalna televizija Bosne i Herevine emitirala je 10. juna u udarnom terminu vanrednu emisiju »60 minuta«. Tema: 35 minuta amaterskih snimaka iz privatnog života na najpoznatijeg bjegunca od Haškog tribunala i bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske, generala Ratka Mladića. Gost autora emisije Bakira Hadžiomerovića bio je član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i bivši ambasador u Beogradu, Željko Komšić. Obojica su, komentirajući video materijal, tvrdili da je to dokaz da Mladić normalno živi u Srbiji i da ovdašnje vlasti ne žele da ga uhapse. Hadžiomerović i Komšić, pri tom, nisu ni najmanje vodili računa o promjenama u Srbiji u periodu od 1994. do 2001. iz kojeg potiču snimci. Za jedan video klip, gdje se vidi Mladića na snijegu sa dvije ženske osobe, autor emisije čak kaže da možda potiče iz 2008.

Reakcija iz Beograda bila je burna. Predsjednik Nacionalnog saveta za suradnju sa Haškim tribunalom, Rasim Ljajić, izjavio je da snimci potiču iz materijala koji sadrže 215 audio i video kaseta zapljenjenih 4. decembra 2008. u Mladićevoj kući na Banovom Brdu i predatih Tužilaštvu Haškog tribunala u martu ove godine, te da ni jedan nije mlađi od osam godina.

„Nisam nikakav zagovornik teorije zavere, ali trenutak u kome se sve ovo dešava upućuje da se baš i ne radi o dobroj nameri«, kaže Ljajić.«Nekima u međunarodnoj zajednici je očito stalo da se Srbija večito bavi Ratkom Mladićem i da ne završi saradnju sa Haškim tribunalom da bi imao neko temu i da bi neko imao način da dalje vrši pritisak na Srbiju. Plašim se da je namera objavljivanja snimaka da se spreči promena stava Holandije po pitanju vizne liberalizacije«, zaključuje Ljajić..

Portparolka Glavnog tužioca Haškog tribunala Olga Kavran, potvrdila je da je ova institucija upoznata sa konkrenim snimcima Ratka Mladića, ali je odbila da komentira bilo kakve pojedinosti. Evropski komesar za proširenje Oli Ren, kaže da sumnja da su objavljeni skorijeg datuma i naglašava posvećenost vlasti u Srbiji da okončaju surudanju sa Haškim sudom..

Šta se, dakle, vidi na Mladićevom kućnom videu i zašto su ove trake podigle toliku prašinu? Krenimo redom.

Na prvom snimku, Mladić je sa suprugom Bosom, kćerkom Anom i te grupom nepoznatih ljudi. Atmosfera je opuštena, očigledno se nešto slavi. Na ovaj, nadovezuje se odmah snimak sa sahrane Mladićeve kćerke koja je u aprilu 1994. izvršila samoubojstvo. U tom trenutku, Slobodan Milošević je predsjednik Srbije, Radovan Karadžić Republike Srpske, a Mladić komandant VRS. Sva trojica javno istupaju, sastaju se sa međunarodnim posrednicima, pregovaraju sa drugim zaraćenim stranama i ni jedan nije optužen pred Haškim sudom za ratne zločine. Što bi trebalo da dokažu ovi snimci iz 1994, to valjda znaju samo oni koji su ih emitirali.

Slijede snimak Mladića sa članovima porodice i prijateljima nepoznatim javnosti u izvjesnoj vikendici. Zna se da je general imao pčelinjak u okolini Valjeva o čemu je svojevremeno pisano i VREMENU. Ipak, kako VREME saznaje, na snimku se ne nalaze Mladićeve košnice: one su na mnogo većoj padini od one koja se vidi. Kad je ovo snimljeno, teško je odrediti. Ipak, na osnovu Mladićevog izgleda, može se zaključiti da se najvjerojatnije radi o kasnim devedesetim godinama prošlog stoljeća. Milošević je, inače, tada čvrsto na vlasti.

Nakon pčelinjaka, prelazi se na slavlja povodom rođenja Mladićeve unuke Anastazije. Na više snimaka sa kraja aprila 2001. (jedan je od 21. aprila), vidi se Mladićev sin Darko u isparanoj košulji, raspoloženi djed kako nazdaravlja, ostali članovi porodice i prijatelji. Slavlje traje duže vremena što se može lako ustanoviti po izgledu bebe (na prvom snimku se vidi da je stara tek nekoliko dana, a na drugom – bar nekoliko mjeseci) i odjeći prisutnih: Mladić, na primjer, u svojoj kući prvi put igra kolo u džemperu, a potom, što je očigledno kasnije snimljeno, u čarapma, košulji i kravati. Dok se u Mladićevoj kući na Banovom brdu smije, pjeva, pleše i veseli, predsjednik Savezne Republike Jugoslavije je Vojislav Koštunica, predsjednik vlade Srbije – Zoran Đinđić, a Slobodan Milošević je u Centralnom zatvoru u Beogradu. To je period prvih mjeseci vlasti osamnaestočlane koalicije – Demokratske opozicije Srbije (DOS). Nove vlasti u tom periodu nemaju kontrolu nad oružanim snagama, policijom i službama bezbjednosti, unutar sebe su nejedinstvene, na jugu Srbije u toku je albanska oružana pobuna, a građani, pre svega, žele mir i stabilnost. Pritisak međunarodne zajednice i Haškog suda usmjeren je tada na isključivo na izručenje Miloševića. Ustalom, upravo je Nacionalni savjet za suradnju sa Haškim sudom objavio je da Mladić posljednji put boravio u nekom vojnom objektu 1. juna 2002. (Krčmari kod Valjeva).

Poslije slavlja povodom rođenja unuke, idu snimci sa vjenčanja Mladićevog sina Darka iz juna 2000. Šta da se kaže: duga, velika, vesela, bučna svadba kako i bezbroj sličnih, ali zato jednako dosadna za gledanje kako na kućnom videu, tako i na televiziji. Među svatovima je i Mladićev ratni drug, bivši Načelnik generalštaba Vojske Jugoslavije general Momčilo Perišić, tada jedan od lidera DOS-a, a kasnije potpredsjednik vlade Srbije i haški optuženik. Milošević, u ovo vrijeme i sam na optužnici Haškog suda, sprema se za izbore od 24. septembra 2000. na kojim će ga udruženim snagama poraziti Đinđić, Koštunica i ostali iz opozicije, te izdati gotovo svi njegovi doskorašnji poslušnici.

Snimci sa svadbi ovdje se ne završavaju: Mladić, ovaj put sa bivšim glavnim bezbednjakom u VRS i sadašnjim štićenikom pritvorske jedinice Haškog suda u Ševenigenu generalom Zdravkom Tolimirem, ponovo će biti snimljen na vjenčanju jednog od svojih bivših pratilaca u Kuli. Slavilo se 16. septembra 2000. Milošević, a da to nitko nije znao, brojao je posljednje dane na vlasti.

Mladić se nije veselio samo na svadbama. U bivšem komandnom mjestu VRS Crna Rijeka nedaleko od Han pijeska, proslavio je 12. marta 1997. (datum zabilježen na kameri) svoj pedeset i peti rođendan. Kao i na svim ostalim snimcima, prisutni su članovi porodice i prijatelji nepoznati javnosti. Ipak, ovo rođendansko slavlje obezbjeđivali su pripadnici VRS, a uveličao ga je i general Manojlo Milovanović, ratni načelnik Mladićevog štaba, a tada ministar obrane u vladi Republike Srpske. Milošević je te 1997. bio »faktor mira i stabilnosti« sa obje strane Drine, tako da je sasvim razumljivo što je general Milovanović, poput ogromne većine, sasvim utemeljeno vjerovao da krupne ribe poput Mladića i Radovana Karadžića, ne mogu dopasti u ruke Haškog tribunala. Mnogo toga se tek moralo dogoditi da se to promjeni.

Konačno, Mladića vidimo kako igra stolni tenis i sjedi sa suprugom Bosom u jednom vojnom objektu. Kako VREME saznaje, to je bivše komandno mjestu Prve armije JNA/VJ u selu Stragari između Topole i Kragujevca. Mladić, prije nego što će reći kamermanu da pritisne pauzu, zaključuje da je tu »lijepo kao u raju«. Kad je ovaj snimak nastao nije moguće reći. No, na osnovu Mladićevog izgleda sa datirnih snimaka, može se slobodno zaključiti da je u Stragarima bio najkasnije prije sedam – osam godina.

U posljednjem prilogu »60 minuta« Federalne televizije BiH, Mladić stoji sa dvije bliske ženske osobe na snijegu. Iako se u emisiji inzistira da je snimka npravljena možda i prošle godine, to nije ni najmanje uvjerljivo. Mladić – mada se ne vidi dobro – naprosto ne djeluje starije nego na već prikazanim video materijalima.

Šta je javnost dobila emitiranjem sadržaja iz kućnog videa Ratka Mladića?

Prvi dojam je da najtraženiji optuženik Haškog suda na privatnim snimcima izgleda kao i na javnim. Dakle, samopouzdan, uvijek u centru pažnje i apsolutno dominantan nad svima koji ga okružuju. Vidi se i da je Mladić porodični čovjek koji uživa u ulozi tradicionalnog domačina. Njegova porodica je slična mnogim drugima: poznate su joj tragedije i tuga, ali i bučna veselja, sreća i zadovoljstvo koje prate vjenčanja i prinove. Primjetiti se može i da Mladić i njegovi, nisu živjeli ni u kakvom luksuzu; ništa od onog što je viđeno na snimcima – od oblačenja do jela i pića na vesljima – ne izlazi iz nekog općeg standarda. Ukratko, jedna sasvim normalna i obična porodica koja s vremena na vrijeme zna da uživa u životu i stara se da to bude i zabilježeno.

No, svi ovi snimci ne mjenjaju dvije stvari. Na prvom mjestu, oni ni na koji način ne dokazuju da aktuelne vlasti u Srbiji štite Mladića i odbijaju da ga uhapse. I druga stvar: odgovornost Mladića za svirepe i krvave ratne zločine od Srebrenice pa – nadalje – redom, ni najmanje ne dovode u pitanju. Ovaj kućni video samo po tko zna koji put pokazuju da se odgovorni za najstrašnija nepočinstva u svom privatnom životu ne razlikuju od bezbroj mirnih komšija koje svi poznamo. A upravo je to ono što je najstrašnije.

Mladićev dnevnik: Nacionalistička nirvana

Svega nekoliko stranica iz dnevnika najpoznatijeg haškog bjegunca i bivšeg komandanta Vojske Republike Srpske (VRS) generala Ratka Mladića, koje je dnevni list »Blic« objavio prošle nedjelje, svjedoče da je 1995. u srpskom vojnopolitičkom vrhu sve bilo gore, besmislenije i gluplje nego što se tada i njihovim najvećim političkim oponentima činilo.

Razumljivo je da se Mladić imao sastanke čija je tema bila organiziranje proizvodnje minobacačke municije. Shvatljivo je i da se bavio mafijaškim kanalima za kupovanje oružja iz Kazahstana. Međutim, zapisivanje u notez kafansnih opservacije američkog biznismena srpskog porijekla Branka Tupljanina, svjedoči koliko je Mladić, a po svoj prilici i njegova ekipa, živio u nekom paralelnom svijetu. Jer, notiranje najjeftinijh politikantskih naklapanja u februaru 1995. o »kupovini« američkih senatora, konstatacija da je novac jedino važan u politici i hvalisanja o poznanstvima sa funkcionarima u Vašingtonu, pokazuje totalnu političku dezorijentaciju i odsustvo relevantnih veza komandanta VRS. U trenucima kada je Slobodan Milošević prihvatio plan kontakt grupe koji Republiku Srpsku ostavlja na četrdeset i devet posto teritorije Bosne i Hercegovine, a muslimanske i hrvatske trupe ubrzano se uz otvorenu američkom podršku pripremale za sveobuhvatnu ofanzivu, redovi sitnog rukopisa na stranicama Mladićeve bilježnice o gastarbajterskim kombinacijama sa granicama, preseljenju stanovništva, milionima i milijardama dolara, teško da su išta drugo do bijega od odgovornosti u nacionalističku nirvanu.

Na svoj način, navedeno podsjeća na još jednog srpskog đenerala kada su njegove vojničke i političke koncepcije našle na samom rubu bankrota. Isto kao i general Mladić 1995, pravio je general Dragoljub Draža Mihailović u jesen 1944. i proljeće 1945. sve fantastičiju od fantastičnije konstrukcije na bazi svih mogućih glasina i najsumnjivijih emisara, a bez ikakve veze sa stvarnošću u tadašnjoj Jugoslaviji i Evropi.

Svakako, na osnovu nekoliko izvoda, nije moguće ocijeniti vrijednost Mladićevog dnevnika koga sada pomno izučava Tužilaštvo Haškog tribunala. Ali, u jedno nema sumnje – nema toga čemu osobe poput Mladića neće pribjeći da bi izbjegle odgovornost i suočenje sa posljedicama vlastitih postupka. Uostalom, njegov ratni put to je krvavo i pokazao i dokazao. Možda je jedino novo što sada postoje i papirni trag napravljen vlastitom rukom.