Gazdarica

Ne očekujem da ova priča ima ikakvu težinu za one koji žive u miru sa zabludom po kojoj se čovjek uvijek budi u krevetu u koji je legao. Naravno, takvu zabludu je lako stvoriti: dovoljno je imati sopstveni krevet više od dvadeset četiri mjeseca – i neobična pomisao kako smo stvorili dom već počinje da rovari našim egom, superegom i libidom. Podstanari svakako imaju drugačiju ideologiju: svako legalo je privremena blagodet, čiji je rok trajanja relativizovan iznosom rente, čistoćom zakupljene prostorije, strašću zdanja, pogledom, bukom, mirisom i – gazdaricom.

Magične li riječi! Već pri penetriranju njena prva dva sloga u Eustahijevu trubu, vrhovi prstiju počinju da bivaju skliski od znoja – jer već znate da se radi o nekome ko formacijski ima pravo da urla, udara šakom o sto i postavlja uslove – dok vas poslednja dva silabusa dovode k poznaniju prava da se nalazite pred predstavnikom plemenitog ženskog roda, što u sebi krije najveću prijetnju: da će se urlanje pretvoriti u vrištanje i čupanje ofarbane kose, udaranje šakom o sto, u lupanje metlom u tanki zid koji vas razdvaja, a postavljanje uslova u najsitničavije cjepidlačenje: „Molim vas, mladi gospodine, nemojte slušati te čupavce, prečesto ići u kupatilo ili paliti svetlo u hodniku u vreme obroka, popodnevnog odmora i noću posle devet, jer moja mama tada spava!“ I tu se otvara crni bezdan, kojemu se morate prepustiti jer vam je sudbina zapečaćena obaveznim plaćanjem do tri mjeseca unaprijed, u devizama. (Da ne spominjemo da vam je to bio posljednji novac.) Možda niste obratili dovoljno pažnje, ali vaša gazdarica je spomenula da ima mamu… Vi ne znate o čemu se radi?!?

Svaki iskusni podstanar svjestan je rizika da uz gazdaricu dobije i njenu majku u paketu, mudru staricu u najboljim osamdesetim. Ta će vas draga bakica uvijek znati obradovati pjevušenjem neke uspavanke koju je čula od svoje bake, daleke 1900. (Šubert?), naročito zimi, kad je popodne zatekne samu kraj peći. Ući ćete u kuhinju u kojoj granny, umotana u pleteni šal, razvija sjetnu melodiju (jer se u istoj nalazi frižider, i u njemu vaša zlatna rezerva margarina), truditi se svojski da budete što tiši (bakica loše čuje i jedva nešto vidi, ali – čemu je uznemiravati?) i, onako automatski, obratiti pažnju na riječi uspavanke, ne vjerujući sopstvenim ušima: „Po šumama i gorama, naše zemlje ponosne…“ Zatim će vas, dok se, zapanjeni, povlačite iskradanjem, neočekivano primjetiti, zaćutati, i, nakon što je shvatila da vas ne poznaje, veselo prošuškati: „Baš sam blesava! Pa ja vama pevam!“ Deset minuta kasnije, nalazite se, još uvijek zapanjeni, u svojoj sobi i nesvjesno gutate parče hljeba, debelo premazano margarinom. Pet je popodne, januar, vaša soba od 6 m² je umraku jer štedite struju i, razmišljajući da li je bolje biti senilan ili naduvan, ne primjećujete stvarni, matematički problem: kako su u toliku sobu nagurani krevet, peć, sto, stolica, natkasna, vi i bokal sa vodom?

Gazdarica, naravno, uvijek situaciju drži pod strogom kontrolom. Ne može proći nijedna nedjeja a da se ne isproba nova nijansa pijesakžute farbe za kosu, niti ijedno veče a da kupatilo i hodnik ne potonu u mirise masne, hidratantne kreme za noć. Kupatilo je mini-pogon za zaustavljanje vremena, u kojem red nameću razgranati sistemi viklera postavljeni na sve strane, kutije pomada tijesno naslagane po ćoškovima polica, tube „helentona“ i prijeteće crte, povučene flomasterom na bocama šampona, ne bi li se razotkrio podstanarov pokušaj da se okoristi njenom dobrotom.

U nedjelju pijac, i sestričina na ručku. Ona sama nema djece jer je prestarila, čekajući bolje prilike. To, i ostale stvari iz prohujalih godina, saznajete usput, na putu do frižidera, kupatila i natrag, uglavnom u uskom, mračnom hodniku sa cvjetnim tapetama. Tako, ako je osobito dobre volje, napomene kako je, eto, neki nesvršeni student medicine 1949. navaljivao da pobjegnu za Australiju, ali ona … „jesi l’ video, bre, dete, što je jutros skup pijac?“

Poslije tri iscrpljujuća mjeseca u lično vašem sobičku sa uskim prozorom i neponovljivim dvojcem u okruženju, navika i strah od novog stave vam ruku u džep i natjeraju vas da platite do marta. Na kraju krajeva, cijena je prava sitnica, lokacija i nije tako loša, a sa bakinim verzijama rodoljubive poezije postali ste omiljeni u društvu. Čak je dozvoljena mogućnost da se okliznete u zabludu sa početka priče: pomislite kako ste u ovom gradu još samo koju godinu i kako je glupo reskirati. Krevet vam se učini nekako vaš i hvata vas spokojni osjećaj mornara dok uplovljavaju u luku. Samo, gazdaričin pansion je nešto mnogo više od zadimljenih lučkih kafana, vlage i rizika od polnih bolesti. Baš kao što njena mudra mama kaže: „Šta ima veze? Samo da je lepo i toplo.“