I u srpskoj i u hrvatskoj kinematografiji preovlađuje kritika crkve. Ali srpski filmovi ne preispituju religiju, njena pravila ili ponašanje sveštenstva na dublji način, pa je kritika crkve obično usputna. Sa druge strane, hrvatski film mnogo dublje promišlja o tome. Kritikuje se crkvena hijerarhija i ta kritika ima eho u javnosti
Razlika između Norveške i nas je jasna kao dan: tamo je porotnik istog trenutka kad je izneo svoje privatno mišljenje o slučaju Brejvik isključen iz odlučivanja, a tamošnjem ministru nije na pamet palo da koketira sa smrtnom kaznom. Kod nas dr Stefanović kao javna ličnost i ministar može i da se populistički trese, i da za smrtnom kaznom pati i čak je, na neki način, i priziva u pravnom sistemu Srbije
Šta me je, neklanog i nedoklanog, dočekalo po povratku iz bliskog inostranstva "u koje pošten Srbin ne ide"
"U dokumentima koja su okvir za rešavanje pitanja interno raseljenih jasno je rečeno da je jedan od ključnih principa da se odluka o integraciji ili preseljenju na neko drugo mesto, zato što nije postojala mogućnost povratka, nikako ne sme smatrati odricanjem od povratka jednog dana, kada se za to budu stvorili uslovi. To je ključno, ljudima se mora stvoriti mogućnost. Tek kada bude stvorena ta mogućnost, i oni mogu ravnopravno da odlučuju o varijanti A ili B, možemo govoriti o tome da neko ne želi da se vrati"
Za Vladimira Iljiča Lenjina krvoproliće započeto 28. jula 1914. bilo je u dotadašnjoj istoriji najveći imperijalistički obračun oko preraspodele kolonija zarad pljačke i kao takav – apsolutno neprihvatljiv i nepravedan. Međutim, svako pravilo ima izuzetak. Ovde je to slučaj Srbije i Crne Gore; za ove dve države Lenjin je smatrao da vode pravedan, odbrambeni i oslobodilački rat. I bio je u pravu
Privreda stagnira, nezaposlenost raste, Brisel je zamenio Moskvu. Kako se radost zbog pristupanja Evropskoj uniji pretvorila u netrpeljivost usmerenu protiv homoseksualaca i zašto je populistima svih boja i vera uvek potrebna projekcija neprijatelja
U Vukovaru je na snazi potpuna segregacija. Nevidljiva granica deli kafiće na hrvatske i srpske, "branitelji" se ne mešaju sa pripadnicima "agresorskog naroda". Najgore je, međutim, što se srpska i hrvatska deca razdvajaju još od obdaništa, što u školu idu u različitim smenama, uče samo o sebi, a ne o drugima. Čak je i dvorište jednog vrtića razdvojeno žicom, a po nepisanom pravilu hrvatska i srpska deca ne igraju se u istom pesku. Do sada su propali pokušaji da se osnuje nova, zajednička škola. O svemu tome se u ostatku Hrvatske malo zna i čini se da nikoga ne zanima kakav to zalog za budućnost ostavljamo
"Već desetak godina smo svjedoci međunacionalnog postjugoslavenskoga žrtvoslovnog takmičenja, a motivacija je takmičara posve jednostavna: onaj tko pobijedi imat će, vjeruje se, bolju startnu poziciju u novome sukobu. Zato i izvanjski pritisak na to da se otvoreno prizna ono što se inače potiskuje ima dobrih strane, iako je praćen i s mnogo neugodnih posljedica. Ali to jest u osnovi uvjet za opstanak zdravoga društva"
"Aleksandar je Vučić naprosto zbirna imenica za sve političke neprincipijelnosti koje smo, s rijetkim izuzecima, gledali na prostoru bivše Jugoslavije proteklih dvadeset godina. Zašto kao pozorišni redatelj otvaram teme koje su traumatične za društva u kojima radim. Kakav god odnos imao prema tim sredinama, unutar onoga čime se bavim želim dati osobni mali doprinos nastojanjima da se ta društva koliko-toliko poprave. Ili da barem otvore teme koje bi, po mom sudu, bile važne za njihovo ozdravljenje"
Od Jugoslovena i solunskog borca, preko molitvi za Pavelića, prekrštavanje Srba i fra Sotone, do narodnog neprijatelja i pretendenta za sveca, ili kako su Alojzije Stepinac i sveti Nikolaj Žički u početku bili na istoj, jugoslovenskoj strani, a u igru svetaca ušli kao veliki Hrvat i Srbin
Ako je Miroslav Mišković bio u očima čaršije predstavljen kao monopolista i ako je njegovo hapšenje proizvelo vrtoglavi rast Vučićeve popularnosti, kako ćemo doakati nekom Ivici Todoriću, uz javnu politiku Vladimira Bebe Popovića, koji je, izgleda, doakao sam sebi
"Onog dana kad sam s mojim Krajišnicima, ne treba mi tableta za pritisak", kaže jedan od onih koji su prošlog vikenda došli na otvaranje izložbe krajiškog umetnika Dušana Rajšića. Otvaranju njegove izložbe, koja je deo programa tradicionalne manifestacije "Dani krajiške kulture u izbjeglištvu od Spasovdana do Vidovdana", prisustvovao je veliki broj njegovih zemljaka koji su pre dvadeset godina proterani iz svog zavičaja
