"Uloga umetnika je uvek da svedoči o unutarnjoj potrazi koja je prirodno povezana sa svetom u kojem živi. Govoriti o vrednostima ili ideologijama, a da to nije povezano s intimnim preispitivanjem, nije posao umetnika"
"Matoš je svojedobno na Beograd fantazirao s klupe odakle se prostire pogled na unikatnost toga grada, bijelu ljepotu iz narodne predaje, koja se čuvala i u hrvatskim ‘razgovorima ugodnim’ i kada ih nije stigao zapisati fra Andrija Kačić Miošić. Ne bih s Matošem ni u paralelu a kamoli istu rečenicu, tek ponekad na Beograd gledam s vidikovca s kojega su ustrijeljeni Stjepan Radić i Zoran Đinđić"
O balkanskom opusu reditelja Olivera Frljića, čije predstave istražuju niske istine ovdašnje sredine
"Satanizovanjem DPS-a vređaju svaki treći glas na ovim izborima. To, naravno, ne znači da treba abolirati one pojedince koji su prekršili zakone ili učinili krivična dela. Sledeća vlast, ko god to bude, mora demontirati postojeći sistem vladanja, a ne državu zbog grešaka prethodnika"
"Djeca iz radničke klase su pravi pankeri. Inherentno je u njih upisan dar lijenosti, koji je prva linija obrane protiv kapitalističkog pakla. I eto me, dramaturginja. Inercijom do uspjeha"
"Oko 17,18 sati, počne narod da se okuplja ispred stanice. Sa njima stiže Milan Babić, viče na mene: ‘Šta čekate, sviraj sirenu za uzbunjivanje, mupovci upali u Oton (selo 15-20 kilometara severozapadno od Knina), puca se, pobili ljude’. Dok on viče, pokušavam dobiti Martića. Na telefon u njegovom stanu niko se ne javlja. Viče Babić, viče okupljena masa i ja pritisnem dugme sirene, i Knin se tad uzbuni, a na radiju odmah ide vijest o proglašenju ratnog stanja. Kasnije shvatim da sam umjesto dugmeta za opštu opasnost, pritisnuo pogrešno – za prestanak opasnosti. Ali u onoj ludnici niko to nije primjetio", kaže za "Vreme" jedan bivši milicionar
Bilo je to jedno od najlepših leta u mom životu, jer slep kod očiju ništa nisam video ili hteo da vidim. Ne kajem se. Ne bi pomoglo ni da sam unapred strahovao i tugovao zbog onoga što sam mogao da naslutim, čak da znam, ali da zaustavim ili promenim nikako
U posljednjih dvadesetak godina često se vozim trajektima između Kamenara i Lepetana. I svaki se put zagledam u ono brdo iznad Kamenara, malo desno od trajektne luke, pa pogledom pokušavam prepoznati vikendicu u kojoj smo dočekivali novu 1990. Uzalud, nemam se za što pogledom uhvatiti. Pamtim samo unutrašnjost kuće, u koju više nikad neću ući. Nitko od onih s kojima sam dočekao 1990. nije danas u Sarajevu, nitko osim mene nije ni u bivšoj Jugoslaviji. Vrijeme koje je u međuvremenu prošlo duže je od vremena naših života, premda se ponekad učini da je sve bilo jučer i da rat još nije ni počeo
Po čemu će se pamtiti period od 2012. do danas? Kako se došlo do brisanog prostora za obesmišljavanje rada i klasičnih političkih institucija i samih izbora? Šta govore poređenja sa prilikama u drugim zemljama bivše Jugoslavije
Nenamerno, naravno, nedavnom odlukom ministra kulture da se sa spiska knjiga koje se bibliotekama preporučuju za otkup izbriše Etničko čišćenje Vladimira Petrovića (Arhipelag), skrenuta je pažnja javnosti i na ovu knjigu i na njenu temu: genezu pojma etničko čišćenje kojom dominira područje bivše Jugoslavije
Ono što se Ivica Dačić pravi da ne zna kad često pominje pomoć koju je Srbija dala izbeglicama, jeste kako su ti nesrećni ljudi dočekani po progonstvu. Može noćenje u sportskoj hali u Sremskoj Mitrovici, ali uz pratnju policije, a onda ujutru taj konvoj nastavlja dalje, pa neko završi u odmaralištu Divljana kod Bele Palanke, neko u Vranjskoj banji, a neko u barakama kod Obilića na Kosovu
