Bunjevci su veseo, setan i melanholičan narod, rekao je u jednom intervjuu Zvonko Bogdan. Ako se neko još uvek pita kakva muzika iz takvog mentaliteta nastaje, dovoljno je da posluša bilo koju pesmu u izvođenju rečenog gospodina i njegovih tamburaša. To je, ujedno, oda životu i tuga koja obuzima. A biva još teže (muzički, filozofski i emotivno) kada na sve to padne još i bosanski sevdah, miris Dalmacije, mađarska strast i rumunska zagontetnost, pa se ode još severnije do Rusije. Božanski galimatijas, kako je napisao Teofil Pančić.
Svaki koncert Zvonka Bogdana svojevrsno je putovanje kroz vreme. Ne samo zbog pesama koje izvodi – u čemu mu nema ravnoga – već i zbog priča koje ih prate a koje prenosi publici, podešavajući nam tempo na vojvođanski slow motion, vodeći nas na salaše, u kafane, u društvo pesnika i boema. Ima u tim pričama i Beograda i nekada slavnog hotela “Union”, u kome su razni pravili prve muzičke korake, a za koji se vezuje i početak karijere našeg Frenka Sinatre, Neta King Kola ili, da još jednom citiram Teofila Pančića, “Džegera iz Szabadke”. Priča iz biografije Zvonka Bogdana ima toliko da bi se mogla napisati pozamašna knjiga… Ipak, prvo je nastao film.
Ej, salaši rediteljke Maje Uzelac premijerno je prikazan na Beldocsu 27. maja, u Domu omladine. Ivan Kljajić, muzički producent i kompozitor koji godinama sarađuje sa Zvonkom Bogdanom i sluša iz prve ruke “kako je to nekad bilo”, došao je na ideju za filmski scenario, a Maja Uzelac je bila prvi izbor za reditelja. Bilo je potrebno na autentičan način uobličiti različite segmente iz života Zvonka Bogdana – uspehe kao džokeja, ljubav prema konjima, golubovima, privrženost porodici i svakako neraskidiv odnos sa muzikom i ravnicom. U 54 minuta, snažno i dirljivo dočaran je život jednog od poslednjih svedoka sveta koji odavno više ne postoji, mada još uvek živi i uzdiše, setno ili sa osmehom, u zvuku tamburica i u Zvonkovim stihovima. “Tambura je drvo koje ima dušu”, reći će u jednom trenutku filma Peca Popović i dodati – “ali šta vredi duša ako ne postoji glas koji će joj dati smisao”.
Podsećajući nas na termin talking singers, naš cenjeni kritičar istakao je i ono najbitnije kada su u pitanju izvođenja Zvonka Bogdana: publika mu veruje istog trenutka kad zapeva.Tako je bilo i tokom filma, jer osim kovača (koji je potkovice pravio još za Zvonkovog tatu), saradnika, muzičara i sina, najveći deo vremena vidimo i slušamo našeg domaćina. Pripoveda nam o svom odrastanju, roditeljima i trenucima koji su ga inspirisali da napiše pesme koje će tokom godina postati klasici “vojvođanske šansone”. “Ej salaši” je njegova prva autorska kompozicija – tekst je napisao u autobusu jednog jutra 1973. godine, kada se sa svirke vraćao iz Beograda u Sombor. Ubrzo je nastala i muzika, usledilo snimanje sa Janikom Balažem i – radijski uspeh. U jednoj od Zvonkovih priča pred očima nam je slika uspavanog grada u kome se muškarac, praćen tamburašima, vraća iz kafane i tiho peva pesmu svojoj ženi (Zvonkovoj majci) “cele noći ladovina, moje zlato spava”… “Već odavno spremam svog mrkova” – nastaće kasnije kao posveta upravo njemu – pokojnom ocu i salašu koga više nema; “Govori se da me varaš” budi sećanja na rano detinjstvo i brata od ujaka koji je kao jako mlad napustio ovaj svet, ostavivši za sobom mladu udovicu.
Ipak, dinamika filma ne da nam da previše utonemo u melanholiju, ni da se do kraja ušuškamo u muzici. Brza montaža i iznenadni rezovi vraćaju nas u realnost panonskih prostranstva i vode iza vrata vojvođanskih trpezarija, opremljenih spavaćih soba u kojima, međutim, nema ljudi, a pesme sa televizora više nema ko da čuje. Slušamo ih samo mi.
Zastajemo na stanicama neobičnih toponima – “Fijaker stari”, “Suknja plava”, “Osam tamburaša”… Zadržavamo se ispod Petrovaradinskog sata koji sekund duže uz Janikin prim. U jednom momentu razgaljuje nas glas Julije Bisak i principijelni muški stav– “neću lažnog oka plam”… Ej salaši je omaž vremenu koje se, kako većina učesnika u filmu zaključuje, više ponoviti neće. Međutim, na ovom sugestivnom putovanju kroz sećanja Zvonka Bogdana mnogi od nas su prošli i stazama svog detinjstva. I za to možemo da zahvalimo našem velikom majstoru – njegove pesme su već dovoljno dugo tu da su se spontano sa naših i njihovih roditelja prenele na nas. I tako postale pomalo i naše. A taj generacijski tok se nastavlja. U laganom ritmu, kako drugačije.