I poslije Tita – Aca

Predsjednik Srbije bi da nekog od stranih državnika ugosti u Titovom Plavom vozu; ideja mu je da od te kompozicije napravi turističku atrakciju. Ovo nije prvi put da Aleksandar Vučić punom težinom naliježe na lik i djelo Josipa Broza Tita. Možda u tom pravcu među naprednjacima tinja još jedna, za sada neizgovorena ideja. A to je da po ugledu na nekadašnjeg predsjednika SFRJ i Vučić dobije doživotni mandat. Korist za turizam je očigledna – domaći i strani gosti imali bi šta da vide…

U svakom slučaju, predsjednik Srbije ni najmanje ne pokazuje da ga je zamorila vlast. Naprotiv, on je u stalnoj kampanji. O tome svjedoči i njegova izjava da je kao popustljiv čovjek dao opoziciji i više nego što je tražila. Da li je zaista tako? Dragan Đilas, Vuk Jeremić i ostali ostaju nepokolebljivi pri stavu da se radi o farsi.

Građani o opozicionim liderima svakako imaju svoje mišljenje, obično ne mnogo laskavo. Ali kada je riječ o Vučićevoj tvrdnji da je pristao na sve što hoće, jedno pitanje svako mora sam sebi postaviti. Ono glasi: vjerujemo li ičemu što nam saopćavaju režimske perjanice?

Na primjer – da je afera Krušik pokušaj rušenja namjenske industrije, uzbunjivač Aleksandar Obradović špijun, a Nebojša i Branko Stefanović čisti kao suze za trgovinu uticajem i još ponečim? Ili – da u tužilaštvu postoji majčin sin koji smije raščivijati slučaj Jovinjice slijedeći sve tragove bez obzira kud i prema kome vode poslije Vučiće krivične prijave protiv samog sebe? I da postoji ikakva odgovornost svih predsjednikovih ljudi kada je Zoran Babić i deset mjeseci nakon ostavke iz „moralnih razloga“ na čelu Koridora Srbije?

Nema šta – za naprednjake više od ikoga vrijedi ona čuvena da se sudovi ne trebaju držati zakona kako pijan plota. Nastavljajući taj dio Titovog puta na svoj osebujan način, možda Vučić i od srpskog pravosuđa napravi do sada neviđenu turističku atrakciju…

Tako opet dođosmo do najave nikad boljih izbornih uvjeta popustljivog predsjednika Srbije. U kontekstu gore navedenog, jasno je da ti navodni ustupci opoziciji nisu nikakvo stvarno odustajanje od dosadašnje prakse, već puko zadovoljavanje forme namijenjeno „evropskim partnerima“. Oni se zajedno sa režimom sada mogu mirne duše praviti blesavim – tko je kriv opoziciji kada neće da uzmu ništa za nešto?

Ovakva i slična kozmetika – jeftina a loša – ne vodi nikud. Srbija je država zrela za potpuno resetiranje. U ponovnom dizanju sistema, ključ mora biti obnova povjerenja, a njega nema bez istinskog djelovanja institucija. Jedan od putokaza što i kako činiti, udario je Univerzitet u Beogradu prilikom slučaja plagijata Siniše Malog.