Arsen Dedić (1938-2015)

Rijeka donosi jesen

dugo umire grad

i u nama toliko ljeta

mi smo siročad svijeta

Reci da li ćes noćas

moći ostavit sve

svoju kuću, navike, ljude

i poći a ne znati gdje

Neka svi mržnjom isprate nas

ali draga život čeka sad je čas

čitav svijet bit će tvoj novi dom

neka kažu avantura je to

Nikad žaliti nećes

svoje stvari, ime ni grad

i u hladnoj sobi hotela

bit ćes slobodna sad

Neka svi mržnjom isprate nas

ali draga život čeka sad je čas

čitav svijet bit će tvoj novi dom

neka kažu avantura je to

Duga očajna kiša

magla zastire zrak

nekim putem tijesno kroz jesen

nas će odvesti vlak

Arsen Dedić

Singlovi

Zapleši twist / Rođena za mene (Jugoton 1962)

Za sretan put / Lutalica / Izmišljam život / Jedan živi čovjek (Jugoton 1962)

Margaret / Što da vam pričam / Poslednja noć / Moje ruke (Jugoton 1963)

Cigareta / To sam ja / Ceste u noći / Dosta je toga (PGP RTB 1963)

Pismo vojnika / Okus soli / Evelzn / Nevoljen (PGP RTB 1963)

Moderato cantabile / Moj prijatelj / Cirkus / Pismo (Jutoton 1964)

Sanjam te / Vera Pavladoljska / Čovek kao ja / Kad svi odu (Jugoton 1966)

Kad bi svi ljudi na svijetu / Davne kiše / Pjevam da mi prođe vrijeme / Dva prijatelja (PGP RTB 1967)

Balada o pticama / Balada o zemlji / Jesenja balada / Balada o zvonaru (PGP RTB 1967)

To je moj svijet / Razgovaram sa morem / Priča o Marinelli / Snijeg (Jugoton 1968)

Sve što znaš o meni / Hvala ti (Jugoton 1969)

Vraćam se / Kao rpijatelji (Jutogon 1969)

Prazna obećanja / Povečerje (Jugoton 1969)

Majko moja / Put u raj / Strane svijeta / Svega mi je dosta (Jugoton 1971)

Sve bilo je muzika / Devojka za jedan dan (Jugoton 1970)

Milena / Zajedno (Helidon i Alta 1971)

Pegasto Dekle / Ljzbljanski zvon / B strana Ljzpka Dimitrovska (Helidor 1972)

Vse ceste vodijo v Rim / Moja mala iz Ljubljane (Helidor)

Prva ljubav / Sine moj (Studio B 1975)

Čermešina / Ja sam tu / Mama / Kome (Melodija)

U Registraturi / Laura (syzy 1977)

Festivali

1963. Beogradsko proleće – Sada ne

1964 – Jugoslovenski izbor za Pesmu Evrovizije – Odluči se

1964. Split – Kuća pored mora

1964. Zagreb – Moderato cantabile

1966. Opatija – Tamara

1967. Beogradsko proleće – Daleko, daleko

1967. Pesma leta – Ako si pošla spat

1967. Opatija – Ni ti, ni ja

1968. Vaš šlager sezone – Dolazi dan tvog vjenčanja

1968. Pesma leta – Tvoja ruka

1968. Split – To je moj svijet

1969. Beogradsko proleće – Sve što znaš o meni

1969. Split – Vraćam se

1969. Zagreb – Prazna obećanja

1970. Vaš šlager sezone – Sve bilo je muzika

1970. Zagreb – Djevojka za jedan dan

1971. Beogradsko proleće – Ne plači

1971. Zagreb – Milena

1972. Slovenska popevka – Pegasto dekle

1973. Zagreb – Modra rijeka

1982. Zagreb – Dida moj

1989. Zagreb – Naučila me

Albumi

Čovjek kao ja (Jugoton 1969.)

Arsen 2 (Jutogon 1971.)

Homo volans (Jugoton 1973. dupli)

Otisak autora (RTV LJ 1976.)

Pododično stablo(Jugoton 1976.)

Dedić-Golob (Jugoton 1977.))

Rimska ploča (PGP RTB 1979.)

Gabi i Arsen (RTV LJ 1980.)

Arsen pjeva deci (RTV LJ 1982.)

Provincija (album) (Jugoton 1984.)

Kantautor (album) (Diskoton 1985.)

Kino Sloboda (Jugoton 1987.)

Tihi obrt (Orfej 1993.)

Ministarstvo Straha (BGM 1997.)

Na zlu putu (Croatia Records 2004.)

Rebus (album) (Jugoton 2008)

Kompilacije

Arsen 73 (PGP RTB 1973.)

Vraćam se (Jugoton 1975.)

Kuća pored mora (RTV LJ 1978.)

Arsenal-izabrane pjesme (1963—1976)

Najbolje od Arsena (66-88) (Croatia Records 1993.)

Arsen & Bora – Unplugged 1987.

Herbar 1999.

Filmovi

Školjka šumi 1990.

Stela 1990.

Glembajevi 1988.

Suncokreti 1988.

Anticasanova 1985.

Od petka do petka 1985.

Tajna starog tavana 1984.

Vlakom prema jugu 1981.

Pjevam danju, pjevam noću 1981.

U registraturi 1974.

Živa istina 1973.

Žuta 1972.

Rođen je 1938. u Šibeniku u Ulici Nikole Tesle, u kući koju je kupio njegov pradjed Krste još u 18. stoljeću, a nedaleko njega odmalena su stanovali i Vice Vukov i Mišo Kovač, te naš prvi doktor filmologije Ante Peterlić. Majka Veronika (od milja su se zvali Jelka) htjela ga je nazvati Igor, no otac Jovan, pod utjecajem svećenika, patio je na pompoznijim imenima. Stariji brat Milutin nazvan je po kralju Milutinu, a Arsen je dobio ime po patrijarhu Arseniju Čarnojeviću. Jovan je bio zidar, poslovođa u poduzeću Pomgrad, i gradio svjetionike, u slobodno vrijeme i vatrogasac, no prava strast mu je bila limena glazba koju je prenio i na sinove: svirao je nekoliko instrumenata i kad je imao vremena gostovao i u šibenskom kazališnom orkestru. Glazbom je zarazio i sina, Arsen ju je učio već od osme godine, kao jedanaestogodišnjak nastupao je u očevu orkestru, flauta mu je bila omiljeni instrument, sviralo se i na sprovodima, ali i gostovalo u okolici, a u filmu „Moj zanat“ priznao je kakav je bio prvi medijski odjek nekog njegovog koncerta: „Fijasko u Drnišu“ pisale su lokalne novine.

Prvi kompliment dobio je od Lovre Matačića koji se na gostovanju zatekao u Šibeniku, s 15 godina i on je postao član orkestra šibenskog kazališta, upisao srednju muzičku školu, u gimnaziji je osnovao i klapu u kojoj je pjevao i Vice Vukov, pa bi se reklo da je njegova buduća karijera bila zacrtana. Ne baš. U tradicionalnim težačkim obiteljima kakva je bila njegova (majka mu je pritom bila i nepismena, što je propust koji joj je on kasnije pomogao ispraviti) glazba se smatrala hobijem, od toga se nije moglo živjeti. Osim toga, bio je veliki podvig što su oba sina 1957. poslali na studij, Arsena u Zagreb gdje je upisao pravo, a Milutina u Beograd. Nijedan od njih se nije odlučio za neko „solidno“ zvanje. Prvi je najprije uz pravo završio zadnja dva razreda srednje muzičke škole, obavio je on to već u Šibeniku, ali je smatrao da će sa zagrebačkom „potvrdom“ lakše upisati Muzičku akademiju, što je i učinio 1959., dok je drugi diplomirao Likovnu akademiju i postao slikar, specijaliziran za vizualne riznice srpskih manastira.

Arsen se dolaska u Zagreb prisjeća kao velike zebnje. Istina, isprva je stanovao kod ujaka, ali je imao novca samo za dva mjeseca življenja u velikom gradu. Srećom, imao je bezbroj talenata. Pisao je pjesme, objavljivao ih je već dok je živio u Šibeniku, zatim se zaposlio se kao honorarni glazbeni suradnik na friško osnovanoj Televiziji Zagreb, ali je brzo dobio otkaz zbog dvije pjesme religioznih natuknica iz ciklusa „Čuda“ objavljenih u časopisu Prisutnosti (sporna su bila imena Isusa Krista i Svetog Nikole), prebacio se na prepisivanje nota, no puno unosnije je bilo pisanje aranžmana i tekstova za pjesme. U to doba već je živio u Muzičkom internatu u Jurjevskoj ulici 31 a (znamenita vila Feller), a svom cimeru Mariu Bogliuniju, kasnije glazbenom uredniku na Televiziji Zagreb, napisao je stihove za „Mornarev cha-cha-cha“ (pjevao je Marko Novosel), izveden na Zagrebačkom festivalu 1959., koji je postao hit. Nije koristio vlastito ime, potpisao se kao Igor Krimov, što će tih godina biti njegov česti pseudonim (znao se potpisivati i kao Luka Juras), bilo je to vrijeme Chubbyja Checkera i Adriana Celentana, Arsen nije bio čistunac, volio je komercijalnu glazbu i štancao prepjeve, nastupao na plesnjacima, osobito na Ribnjaku gdje je svirao Bogliunijev orkestar, pridruživao se vokalnim sastavima od kojih je najpoznatiji bio spomenuti Melos, ali je istodobno objavljivao i pjesme u časopisu Književnik, koji je osnovao Antun Šoljan nakon odlaska iz Krugova. Od 1963. nastupa samostalno, a na Melodijama Jadrana 63. izvodi i prvu vlastitu pjesmu, „Onaj dan“, za koju je dobio priznanje žirija. Potkraj iste godine pridružio se grupi istomišljenika Studio 64., u kojoj su bili Nikica Kalogjera, Stjepan Mihaljinec, Ivica Krajač, Zvonko Špišić, pjesnik Zvonimir Golob, njegova tadašnja družica Irena Vrkljan i njih još nekolicina. Njihova suradnja nije dugo potrajala, ali rezultat nije bio za odbaciti, prvi festival domaće šansone, izveden kao prateći program Zagrebačkog festivala 1964., na kojem je Arsen izveo „Moderato cantabile“ i „Mog prijatelja“. Kad je kasnije na Splitu otpjevao „Kuću pored mora“, bilo je jasno da pripada domaćem glazbenom panteonu.

Postao pravi celebrity

U Jurjevskoj je upoznao svoju susjedu Vesnu Suligoj, po majčinoj strani se prezivala Matoš i bila nećakinja legendarnog A.G. Matoša, vjenčali su se (kum im je bio Nikica Kalogjera) i dobili kćerkicu Sandru, ali brak nije izdržao tadašnja estradna iskušenja. Arsen se na turneji po Sovjetskom Savezu zbližio s mladom glumicom i manekenkom Božidarkom Freit, znali su se od ranije, ali kao što priznaje u filmu „Moj zanat“, nije joj se usudio prići, bila mu je suviše lijepa. Njoj je posvetio pjesmu „Moderato cantabile“, poslije joj se odužio još jednom kada je za njezin probojni film „Živa istina“ iz 1972. u režiji Tomislava Radića napisao krasne evergreene „Takvim sjajem može sjati“ i „Balada o prolaznosti“, međutim, manje je poznata anegdota da su se po povratku u Zagreb njih dvoje zavjetovali da će nevjeru priznati svojim partnerima „i poći neznano gdje“. Boža je ispunila svoj dio pogodbe i time raskinula svoj prvi brak, ali Arsen nije. Ipak, ni njegova bračna veza nije dugo potrajala, razveo se od Vesne već 1965. Gradski trač da je krivac bio Zafir Hadžimanov, koji je bio suviše susretljiv prema supruzi glazbenika koji ga je sa „Čovjekom kao ja“ promovirao u zvijezdu, nije procurio u javnost, nije to još bilo vrijeme tabloida, no slušao sam ga bezbroj puta u gimnaziji jer je njezin otac bio moj profesor gimnastike: Arsen je na taj cijeli događaj stavio točku kada je u filmu „Moj zanat“ rekao da su razvod skrivila njegova nevjerstva.

U drugoj polovici šezdesetih i početkom sedamdesetih postao je pravi celebrity, i to ne samo u hrvatskim nego i jugoslavenskim okvirima. Volio je podbadati, u doba angažiranih songova napisao je bezobrazni pjesmuljak „Pjevam samo da mi prođe vrijeme“ i izazvao burne reakcije, u međuvremenu je upoznao svoje glazbene idole Gina Paolija i Sergia Endriga, osobito je skladno surađivao s bračnim parom Stipica Kalogjera-Gaby Novak, pisao bi tekstove za Stipičine pjesme koje bi zatim on i Gaby u alternaciji izvodili na festivalima, ali je imao dosta sluha i za nove glazbene trendove. S Dragom Mlinarcem i Grupom 220 izveo je na Melodijama Jadrana rokersku „Razgovaram s morem“, koja je zvučala odlično, prvo je pomogao otkriti Josipu Lisac povjerivši joj na Opatijskom festivalu 1968. pjesmu iznimno intrigantnog teksta „Što me čini sretnom“, a zatim je za nju skladao šestominutnu „Život moj“, izvedenu za Zagrebačkom festivalu 1970. u posebnoj sekciji namijenjenoj rock glazbi, u kojoj je pjevačica nesmetano mogla oponašati Janis Joplin. Objavljena je i singlica s fotografijom na kojoj su njih dvoje zagrljeni, Josipa u prvom planu, a u drugom je Arsen odjeven u narodnjačku dolamu kakve su bile u modi tih godina. U duhu tih eksperimenata bila je i neobična pjesma izrazito erotskog naboja „Pusti me da spavam“ (trajala je preko četiri minute), skladana na tekst Željka Sabola, virtuozno ju je izvela Gaby, a Arsen je napisao modernistički aranžman: sudionici tog projekta možda su samo htjeli otklon od tadašnjih šlagera, no pjesma se prometnula u mega hit, a i danas je često izvode.

Ipak, rock glazba i novi zvuk za njega su bili samo zanimljiv izlet. Još 1969. objavio je svoj prvi album naslovljen „Čovjek kao ja“ koji se odlično prodavao, međutim, važnije je bilo da je to bio prvi takav ambiciozan autorski rad u domaćoj glazbi. Na njemu su objavljene pjesme koje smo već uglavnom znali, ali u novim aranžmanima, Stipica i Nikica Kalogjera bili su mu najvažniji suradnici, a prednja i zadnja stranica izgledale su fenomenalno u dizajnu Mihajla Arsovskog. Arsenovu glavnu fotografiju u osebujnom kolažu snimio je Zvonimir Golob, prepoznavali ste lica Gina Paolija i Luigija Tenca, međutim, u središtu prednje strane bila je snimka obitelji Dedić, oca i njegova dva sina, odjevenih u uniforme njihovog šibenskog orkestra, čime je postignut vrlo osobni štih tog prijelomnog ostvarenja. Odlična je vijest da je Mirko Ilić zajedno s naslovnicama Poleta nedavno uspio pohraniti i omotnicu „Čovjek kao ja“ u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti…

„Arsen 2“ iz 1971. bio je još dojmljivije ostvarenje, jer je na njemu bilo puno više originalnih pjesama (poput sjajne „Gazele“ na tekst Antuna Šoljana), a te godine objavljena je i njegova prva zbirka stihova „Brod u boci“ u izdanju Croatia Concerta Zvonimira Goloba. Knjiga je isprva primljena s nevjericom, smatralo se da je on u njoj sabrao stihove svojih glazbenih hitova, no kada je šira javnost napokon doznala da je on vrhunski pjesnik, zaredale su pohvalne recenzije, a knjiga je imala još osam izdanja i prodana u ukupno 60 tisuća primjeraka.

Tih godina Arsen je bio sveprisutan, diskretno je karikirao samoga sebe u popularnom filmu „Višnja na Tašmajdanu“ s Nedom Arnerić, u zabavnim emisijama na malom ekranu bio je rado viđen gost, imao je i zanimljiv duet sa srpskom folk zvijezdom Predragom Živkovićem Tozovcom, koji nije predstavljao nikakvo podilaženje publici, nego je svaki od pjevača zadržao vlastiti identitet i pomalo ulijetao onome drugome na teren.

Brutalno iskren

Za Arsena se ubrzo puno toga promijenilo. Brak Stipice Kalogjere i Gaby Novak se još ranije raspao, on je oženio splitsku pjevačicu Marušku Šinković, Arsen je nastavio sve češće surađivati s Gaby, ionako se govorkalo da su već dugo u vezi, vjenčali su se 1973. nakon rođenja sina Matije, a kum im je bio Gino Paoli. U tom trenutku počinje ozbiljniji dio njegove karijere. Izdao je prvi dvostruki album u Jugoslaviji „Homo Volans“, vizualno opremljen prekrasnim crtežima Zlatka Boureka, a na njemu je bila tek jedna iznimno popularna pjesma, „Tvoje nježne godine“: Arsena je uvijek obožavala ženska publika, bilo je mnogo teorija tko se krije iza imena koja je on davao junakinjama svojih pjesama, no ovaj put je bio brutalno iskren, rekao je da taj efektni glazbeni sentiš skladao dok je sjedio u vrtu u Šibeniku s majkom i neobavezno prebirao po gitari. Češće se izvodila „Laku noć muzičari“, njegova „Modra rijeka“ na stihove Marka Dizdara ostala je donekle u sjeni verzije koju su izveli sarajevski Indexi, no album je bio krcat pjesmama koje su bile dosta pretenciozne i jako autorske, uopće nisu pretendirale na bilo kakva mjesta na radijskim top listama. Pa dok je prije često nastupao po Istočnoj Europi, sada je imao sve više koncerata na Zapadu, osobito u Italiji, a svi odreda odlično su prihvaćeni.

Nastavio je objavljivati zbirke pjesama, novi albumi bili su rasterećeni komercijalnih prisila, no ipak bi se na nekom od njih pojavio i poneki rasni evergreen, vrhunski „storytelling“ u pjesmi „Djevojka iz moga kraja“ s albuma „Provincija“ ili očito duboko proživljena „Otkako te ne volim“ s konceptualnog „Kina Sloboda“, posvećenom kinima i filmovima.

Film ga je oduvijek impresionirao, još od strasnog susreta s novovalnom Brookovom dramom „Moderato Cantabile“ koja je inspirirala njegovu istoimenu pjesmu. Znao je sve o talijanskim majstorima tog posla, zahvaljujući Endrigu upoznao je njegova aranžera Luisa Enriquea Bacalova, a kasnije i mnoge druge velikane. Sviđao mu se i klasični Hollywood, osobito Bernard Herrmann i Miklos Rosza, iako se njihovi utjecaji nije prepoznavali u njegovom filmskom opusu, prije oni talijanskih skladatelja.

‘Kad se male ruke slože’

Malo se tko sjeća filma „Kad golubovi polete“ Vlaste Radovanovića iz 1967., u njemu je Arsen igrao ne baš malu ulogu podstanara, no skladao je i četiri pjesme na tekstove Duška Radovića koje su poslije objavljene na EP ploči (za razliku od singlice, koje su ih imale samo dvije). Nije to još bila prava filmska glazba, kao njezin autor naveden je hiper produktivni Vojislav Voki Kostić, uostalom, i glazba za „Živu istinu“ sastojala se od samo dvije već spomenute balade, međutim, za televiziju je počeo skladati ono što se zvalo pravim soundtrackom, najprije za TV drame, pa serije „U registraturi“ Joakima Marušića i „Prosjaci i sinovi“ Antuna Vrdoljaka (na žalost, bunkeriranu 1972. i prvi put emitiranu tek 12 godina kasnije). Odlična mu je bila glazba za popularni „Vlak u snijegu“ Šibenčanina Mate Relje iz 1976., ne pamti se samo evergreen „Kad se male ruke slože“, nego i efektne dionice koje podvlače napetost ili humor. Najbolja mu je filmska glazba za Vrdoljakove „Glembajeve“, s dramatičnom temom kakve se ne bi posramio ni Ennio Morricone: te godine Zlatnu arenu za glazbu dobio je Albanac Gjon Gjevelekaj za kontroverzni kosovski film „Čuvari magle“, iako je to bio solidan rad, odluka je ipak donesena po „republičkom ključu“. Arsenu su se odužili već naredne godine i dali mu nagradu za „Donatora“ Veljka Bulajića, a kasnije je dobio još jednu Zlatnu arenu, 1997. za „Pont Neuf“ Željka Senečića, koji se bavio pariškim danima Arsenova omiljenog slikara Josipa Račića. Radio je puno, ali neke je poslove i odbijao. Bez pogovora je podvukao glazbom „Agoniju“ Jakova Sedlara, slobodnu obradu Krležine drame „U agoniji“, bio je to angažman koji je ga je zanimao, ali kad mu je isti redatelj ponudio da sklada glazbu za njegov politički pamflet „Četverored“, izgovorio se da to zbog drugih obaveza ne može prihvatiti. „Na tako nešto ipak ne bih pristao“, priznao mi je u jednom razgovoru.

Nisu „Prosjaci i sinovi“ bili jedini njegov bunkerirani rad. 1990. angažirao ga je ugledni bosanskohercegovački filmaš i publicist Nikola Stojanović za „Belle epoque“, kostimiranu dramu koja se odigravala uoči Sarajevskog atentata. Napisao je izvrsne kabaretske songove za kultnu slovensku glumicu i pjevačicu Vitu Mavrič, no bio je poprilično razočaran kada film nije dovršen, Stojanović je izbjegao u Beograd, a materijal je ostao u Sarajevu. U novom mileniju uslijedili su pregovori o eventualnom dovršenju filma, što je napokon realizirano 2007.: „Belle epoque“ imao je premijeru na prvom festivalu srbijanskog filma Cinema City u Novom Sadu, kako su organizatori htjeli međunarodni žiri, našao sam se i ja u njemu, međutim, unatoč tome što nitko od nas nije smatrao da je to najbolji film festivala, ipak je dobio Grand prix. Jedino oko čega smo se složili bio je najbolji „soundtrack“ festivala, „Belle epoque“ Arsena Dedića. Poslije sam ga nazvao telefonom da mu javim da je dobio nagradu, bio je ugodno iznenađen da je film uopće dovršen, iznos nagrade mu se činio solidan, ali mu nije padalo napamet da navrat nanos potegne do Novog Sada i pojavi se na završnoj svečanosti. Glavna korist koju sam imao od toga bio je za mene posebno sprženi CD sa soundtrackom, ispunjen Arsenovim crtarijama.

U odnosu na razdoblje prije braka s Gaby, kada je bio sveprisutna javna ličnost, Arsen je sada sve više vremena provodio u njihovom domu u Haulikovoj. Sklada između ostalog i za teatar, posebno su efektne njegove glazbene dionice za predstave Histriona, naručivali su mu i glazbu za reklame, otkrio je i novi žanr na nagrađivanom albumu „Arsen pjeva djeci“, a zaredala su i međunarodna priznanja nazvana po njegovim uzorima, „Prix Jacques Brel“ (1979.) i „Premio Tenco“ (1982). Igor Mandić je o njemu 1983. objavio vrlo dobru monografiju jednostavnog naslova „Arsen Dedić“: jedan primjerak s Arsenovim potpisom upravo se prodaje putem interneta za 200 eura.

Osamostaljenjem Hrvatske – bar u prvi mah – za Arsena počinje čudno razdoblje. U kuloarima se zlobno povlači njegovo krsno ime Arsenije, prigovaraju mu i zbog unplugged albuma s Borom Đorđevićem iz 1987., koji se u ratnim godinama vrlo neugodno politički eksponirao za srbijansku stranu (Arsen zbog koncerta ne žali, smatrao je Boru Čorbu najtalentiranijim jugoslavenskim rokerom osamdesetih, unatoč tome što je za Gorana Bregovića napisao stihove za „Loše vino“) te mu podmetali da je sina Matiju sklonio u Austriju da izbjegne vojsku: istina je bila nešto drukčija, Matija Dedić nije od prve uspio položiti prijemni na Muzičkoj akademiji, za razliku od Akademije dramskih umjetnika tamo nisu rado primali djecu poznatih glazbenika, položio ga je tek u drugom navratu ali je tada iz inata otišao na akademiju u Graz gdje su ga primili od prve unatoč tome što nije znao njemački.

Tuđmanov najdraži par

Ipak, kako je Hrvatska mogla bez Arsena? U grupi glazbenika koji su izveli budnicu „Moja domovina“ on i Gaby bili su u središtu, a pomagao je i Rajku Dujmiću i Zrinku Tutiću oko uobličavanja teksta, nitko nije više od njega uglazbio hrvatskih pjesnika, jedna od njih, „Odlazak“ na stihove Tina Ujevića, čak je postala i hit (naslova se možda ne sjećate, ali refren „tamo, tamo da putujem, tamo, tamo da tugujem“ sigurno pamtite), a osim toga, njegova majka ostala je u ratom ugroženom Šibeniku: bio je šokiran kada ju je jednom vidio na televiziji među pripadnicima UNPROFOR-a kako obilazi bombardirane zgrade. Pripadao je samom srcu hrvatske kulture i nije mu padalo na pamet da to treba posebno dokazivati. Bilo je važno imati ga na svojoj strani, pa se tako na jednom prijemu predsjednik Franjo Tuđman prikrpio njemu i Gaby i nazvao ih svojim najdražim zagrebačkim parom (riječ „hrvatski“ delikatno je izbjegnuta). Kada je pročitao svoje ime među 500 javnih djelatnika koji podržavaju novu Tuđmanovu kandidaturu za najvišu državnu funkciju, bijesno je prigovorio svom prijatelju Antunu Vrdoljaku, visokopozicioniranom članu HDZ-a (dogurao je i do funkcije potpredsjednika države), no tada još nije znao da je tek jedan od uglednika koje nitko nije ni pitao žele li biti na toj listi. Ipak, nije htio izazivati, njegov album iz 1997. trebao se zvati „Ministarstvo straha“ po poznatom filmu Fritza Langa (i romanu Grahama Greena), ali je naposljetku – iz političkih obzira – ostalo samo „Ministarstvo“. Kolikogod htio, HDZ ga nije upio ugurati u svoj propagandni ustroj, o čemu svjedoči i spomenuta epizoda sa Sedlarovim „Četveroredom“.

Vizionarski stihovi

Na prijelazu šezdesetih u sedamdesete Arsen je bio itekako prisutan na jugoslavenskoj sceni, no od braka s Gaby i udaljavanju od tipične estrade, njegovi su angažmani bili prvenstveno vezani za Hrvatsku. U jednom je intervjuu otkrio da bi vrijeme prije i poslije beogradskih koncerata provodio sam, u foajeu hotela, tamo nije imao nekog posebnog društva, a i ono malo njih koji bi ga posjetili u Zagrebu nisu se javljali kad je počeo rat. Umjesto beogradskih veza, puno draže su mu bile sarajevske, Kemal Monteno i članovi grupe Indexi. Kada se kasnije zatekao u Crnoj Gori, nazvao je samo dva broja u Beogradu, u oba slučaja su to bili slikari (jedan je valjda bio njegov brat Milutin). U bivšoj jugoslavenskoj prijestolnici preferirao je manje prostore, Atelje 212 ili Kolarac, eventualno Dom sindikata. Iako je isticao da kantautor njegova tipa ne može napuniti Sava centar s četiri tisuće sjedala, pogriješio je: tamo je održao koncert u svibnju 2010. koji je odmah bio rasprodan.

Otkako je ustanovljena nagrada Porin, Arsen ih je u početku dobivao skoro svake godine, ne samo kao autor nego i kao glazbeni producent, a 1999. i za životno djelo. Dva posljednja autorska albuma imaju znakovite naslove „Na zlu putu“ i „Rebus“, a posebno su bili popularni „Dueti“, dvostruki CD, na kojem je uz mnoge druge, surađivao i s mlađom generacijom, Petrom Grašom i Mladenom Burnaćem.

Arsen Dedić je bio svakako najznačajnija ličnost naše zabavne glazbe, izniman skladatelj za film i televiziju, vrhunski pjesnik, čak i talentirani slikar. Je li njegovo stvaralaštvo imalo politički naboj? Nikad na prvu loptu. Uzmite samo za primjer pjesmu „Kud plovi ovaj brod“ sarajevskog glazbenika Esada Arnautalića, pobjednicu Melodija Jadrana 1971., koju su izveli Sergio Endrigo i Radojka Šverko. Arsen je za nju napisao stihove koji su ljubavni, no kako su nastali u razdoblju koje je bilo iznimno burno, kada su se širile glasine o raspadu Jugoslavije, poprimili su drugačije značenje, a naslov je poslije posudio Želimir Žilnik za svoj film iz 1999. Kod Arsena je to tako, pogodi suštinu, ali do nje stigne okolišnim, poetskim putem…

(Srce hrvatske kulture: NENAD POLIMAC PIŠE O JEDINOJ TAJNI ARSENA DEDIĆA Jednom je rekao: ‘Ja se smrti ne bojim’Jutarnji list )