General Veljko Kadijević (1925-2014)

O vojsci bez države

Specifičan položaj JNA u jugoslovenskom društvu koji se kretao od izuzetno značajne uloge koju je na imala kako u pobjedi u oslobodilačkom ratu i time u stvaranju nove, odnosno druge Jugoslavije, zatim stvaranju i održavanju bezbjednosnih uslova za cjelokupni posleratni život zemlje uključujući i njena unutrašnja politička i druga previranja i kretanja, pa do stanja u kome je JNA, najprije ustavnopravno Ustavom iz 1974. godine i odgovarajućim zakonima, a zatim i stvarno postala vojska bez svoje države, zahtjeva da se znatno više uđe i u druge nevojne sfere ukupnih društvenih, posebno državnih zbivanja, kao i u međunarodne okolnosti od bitnog značaja za sudbinu Jugoslavije.

Smatram da cilju ovoga rada i vremenu njegova objavljivanja više odgovara način sažete analize I ocjenjivanja događaja, nego njihova istorijska rekonstrukcija. Mnoga značajna pitanja su samo dotaknuta. Njih će trebati posebno i na nešto drukčiji način obraditi.

Svjedok sam ili učesnik mnogih krupnih događaja koji su bitno uticali na sve što se zbilo, a sigurno će značajno uticati i na našu bližu i dalju budućnost. Neke sam događaje posmatrao iz drugog ili trećeg plana, a u nekima sam direktno učestvovao, posebno od 15. maja 1988. godine pa do 6. januara 1992. godine kada sam bio na dužnosti Saveznog sekretara za narodnu odbranu, istovremeno načelnik Štaba Vrhovne komande oružanih snaga SFRJ.

Za to vrijeme Štab Vrhovne komande Oružanih snaga SFRJ redovno je pratio i procenjivao sve faktore – spoljnje i unutrašnje – od kojih je zavisila bezbjednost zemlje, a sve krupne odluke, od razvojnih do planova upotrebe,koje su iz tih procjena proizlazile, predlagao Predsjedništvu SFRJ kao Vrhovnom komandantu Oružanih snaga. To je štab Vrhovne komande, dok sam ja bio načelnik Štaba, činio stalno bez obzira da li je Predsedništvo SFRJ radilo u punom ili, po raznim osnovama, smanjenom sastavu.

Da bi se već danas, a sutra pogotovo, što objektivnije ocjenjivala vrijednost tadašnjih naših ocjena i predloga kao i preduzetih mjera, a preko toga mjesto i uloga Oružanih snaga, posebno JNA, Štaba Vrhovne komande, pa i mene lično, iznijeću bitne činjenice o najvažnijim događajima, naše procjene,donete odluke, preduzete mjere, praktične rezultate i konačno, moju sadašnju ocjenu tih zbivanja Između ostaloga, posebno ću obraditi odnos Štaba Vrhovne komande i Predsjedništva SFRJ kao Vrhovnog komandanta, jer taj odnos bitno osvjetljava mjesto, ulogu i ponašanje JNA i posebno Štaba Vrhovne komande u jugoslovenskoj krizi.

Izuzetnu pažnju zaslužuju i pokušaji uticaja zapadnih „mirotvoraca“ na te odnose. Ti pokušaji, možda više nego bilo koji drugi, pokazuju njihovu neprincipijelnost i bezočnu pragmatičnost u prilazima razrešenja, odnosno zamršenja jugoslovenske krize.

O akterima „novog međunarodnog poretka

Uticaj međunarodnog faktora kao bezbjednosni aspekt svakako je, po našoj obavezi, bio predmet posebnih procjena i zato ću ga potpunije obraditi. Ali već sada hoću da saopštim ono što ću u daljem tekstu, siguran sam, nepobitno dokazati – da su sve bitne odluke koje su glavni akteri „novog međunarodnog poretka“ – politika SAD Bušove administracije i Nemačka – donosili, imale za cilj da razbiju Jugoslaviju, te da one nisu posljedica „grešaka u dobroj namjeri“ kako to neki danas tvrde, već dobro smišljeni; u nekim slučajevima i jedini načini ostvarenja toga cilja. To se posebno odnosi na građanski rat kao najefikasniji način razbijanja Jugoslavije, koji će to razbijanje najbliže i najbrže dovesti baš onakvome cilju kakvoga su postavili. Razumije se, da razbijanje Jugoslavije nije samo sebi svrha, već sredstvo u funkciji ostvarenja glavnoga cilja- gospodarenja Balkanom.

Žurili su i gurali sve, od Slovenije preko Hrvatske i Bosne i Hercegovine dosadašnjih pozivanja i guranja u rat Albanaca i Muslimana u Srbiji i Crnoj Gori. Istovremeno, brutalno su upotrebili neograničenu moć nad „demokratskim medijima“ da prethodno dobro pripreme sve svoje odluke, a potom da žrtvu njihove agresije proglase agresorom. Do sada im je skoro sve uspjevalo, ali dokle će tako?

U momentu kada ovo pišem pokazuje se da već uviđaju kako nisu bili u stanju predvidjeti i sve negativne posljedice takve odluke po „novi međunarodni poredak“, da im mnogi događaji u Jugoslaviji „izmiču kontroli“, baš kako smo ih upozoravali da će se dogoditi.

Zato, sada pokušavaju da cilj ostvare potpuno – da razbiju ne samo bivšu veći svaku Jugoslaviju – a da negativne posljedice te politike po ukupnu međunarodnu zajednicu maksimalno neutrališu. To opet čine u skladu sa svojom početnom odlukom, a to znači na pogrešan način, koji, na žalost, najviše plaćaju narodi Jugoslavije, ali, svakako, plaća i još više će platiti -direktno i indirektno – i međunarodna zajednica…

O paravojskama

Ono što je najviše ugrožavalo miran rasplet jugoslovenske krize, uključujući i otcepljenje republika koje to žele, jeste organizovanje paravojski i njihovo naoružavanje po Jugoslaviji. U tim aktivnostima prednjačila je Hrvatska, mada je bilo sličnih pojava i u Sloveniji ali u drukčijem vidu i obimu, na Kosovu, u Bosni i Hercegovini. Što se tiče organizacije, Hrvatska je tu vojsku stvarala pod maskom milicije, a Slovenija u okviru teritorijalne odbrane.

Osnovne izvore nabavke oružja u zemlji JNA je stavila pod svoju kontrolu tako što je oružje teritorijalne odbrane preuzela, a nabavku iz domaće industrije naoružanja kontrolisala. Zato je snabdevanje naoružanjem paravojski išlo iz inostranstva. То JNA nije mogla efikasno kontrolisati, jer su to zadaci iz nadležnosti Carine koja je pripadala SIV-u i zadaci iz nadležnosti unutrašnjih poslova koji su bili u rukama republika, djelimično federacije…

SSNO je 11.12.1990. godine dostavio Predsjedništvu SFRJ informaciju о neovlašćenom formiranju oružanih paravojnih sastava u SFRJ. Predsjedništvo SFRJ je na sjednici od 9. januara 1991. godine donijelo naredbu о rasformiranju tih oružanih sastava koji nisu u sastavu jedinstvenih oružanih snaga i organa unutrašnjih poslova i čija organizacija nije u skladu sa saveznim propisima.

Predsjedništvo SFRJ razmatralo je 22. januara 1991. godine izvještaj SSNO-a о sprovođenju naredbe i konstatovalo da je ona samo djelimično izvršena. Zato je zaključilo da su vojni pravosudni i drugi nadležni organi dužni da postupaju u skladu sa svojim zakonom utvrđenim obavezama i ovlašćenjima.

O naoružavanju Hrvatske

Štab Vrhovne komande je 23. januara obavjestio javnost da će JNA, ako se na području Hrvatske odmah ne raspuste svi mobilisani sastavi, podići borbenu gotovost jedinica na nivo koji će garantovati sprovođenje na zakonu zasnovanog krivičnog postupka i izvršenja sudskih odluka. Dio jedinica JNA stavljen je u povišen stepen borbene gotovosti.

Predsjedništvo SFRJ je, ocjenjujući političko-bezbjednosnu situaciju veoma kritičnom, 25. januara 1991. godine, pozvalo na razgovor rukovodstvo Hrvatske. Na tom sastanku je dogovoreno i zaključeno da se 26. januara do 12 časova izvrši demobilizacija rezervnog sastava milicije u Hrvatskoj i istovremeno stepen borbene gotovosti jedinica JNA dovede u redovno stanje, kao i da vojno pravosudni organi nastave istražni i sudski postupak bez ometanja.

Sastanak je trajao do kasno u noć. Hrvatska strana je bila neuobičajeno kooperativna u prihvatanju stavova Predsjedništva SFRJ i, reklo bi se, spremna da žrtvuje neke izvršioce krivičnih dijela. Uskoro je, međutim, došlo do obrta u hrvatskom stavu. Ključnu ulogu u tome odigrao je gospodin Cimerman stavovima da će Zapad (onom njegovom dijelu koje je nastavilo da funkcioniše). Prvi put 22. oktobra 1991. godine, a drugi put 7. novembra 1991. godine. Evo najvažnijih izvoda iz moga obraćanja Predsjedništvu SFRJ 7.11.1991. godine.

„Na sjednici Predsjedništva SFRJ održanoj 22. oktobra 1991. godine, upoznao sam Predsjedništvo sa ocjenom Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu о stanju u zemlji i „Elementima sporazuma“ koje je Evropska zajednica ponudila za globalno rješenje jugoslovenske krize. Tada sam iznio i prijedlog odgovarajućih mjera koje se, po ocjeni SSNO-a, moraju preduzeti odlučno, brzo i koordinirano.

Predsjedništvo SFRJ u potpunosti se saglasilo sa ocjenama i prihvatilo predloge koje sam iznio. Iako sam posebno insistirao na brzini realizacije podnetih i prihvaćenih prijedloga kao bitnoj pretpostavci uspjeha, već je prošlo 15 dragocjenih dana, a praktično nije urađeno ništa na njihovom sprovođenju u život. Istovremeno, naši prijedlozi bjesomučno su napadnuti od svih spoljnjih i unutrašnjih razbijača Jugoslavije. Oštricu svojih napada usmjerili su upravo na razbijanje jedinstva naroda i rukovodstava koji su se odlučno izjašnjavali za nastavak zajedničkog života…

Nakon što je Predsjedništvo SFRJ na sjednici Vrhovne komande održanoj 12 – 15. marta 1991. godine odbilo prijedlog Štaba Vrhovne komande da se zavede vanredno stanje u zemlji i upotrebom JNA razoružaju i rasture paravojne formacije po Jugoslaviji, u Hrvatskoj su ubrzane aktivnosti političkih i vojnih priprema čiji je cilj bio otcepljenje od Jugoslavije i stavljanje srpskoga naroda u Hrvatskoj u potpunu i bezuslovnu pokornost. U pokušajima ostvarenja toga dijela cilja – stavljanja u bezuslovnu pokornost srpskoga naroda u Hrvatskoj – hrvatska vlast se služila svim poznatim ustaškim metodama iz vremena fašističke NDH. Pored zaštite koju je JNA pružala srpskom narodu, srpski narod u Hrvatskoj je bio prisiljen da se samoorganizuje za odbranu svojih domova i golih života, za odbranu svoga nacionalnoga bića.

O uticaju Nemačke

U skladu sa političkim i vojnim mjerama unutar Hrvatske, išle su i mjere međunarodnih faktora koji su radili na razbijanju Jugoslavije. Aktivnosti međunarodnih faktora uvjek su se na dva načina ispoljavali – na otvorenoj sceni, javno; i kroz ilegalne ili poluilegalne kanale.

Oba ova načina djelovanja međunarodnih faktora nastavila su se i nakon što se Evropska zajednica legalno, uz saglasnost odgovarajućih jugoslovenskih institucija, uključila u jugoslovensku krizu. Po sadržaju, djelovanje međunarodnih faktora obuhvatalo je veliki spektar radnji – od informativno-propagandnih рrеkо političkih, ekonomskih, vojnih, do upravljanja i koordinacije cjelokupnim aktivnostima, spoljnjim i unutrašnjim…

O JNA koja ne može opstati bez države

Prijedloge sam zasnivao na procjeni i uvjerenju:

Da većina članica Evropske zajednice, koja za sada radi pod dominantnim uticajem Nemačke, čini sve da onemogući opstanak bilo kakve jugoslovenske države, jer bi ona bila brana ostvarenju nemačkoga cilja za apsolutnu dominaciju na Balkanu. Dosadašnji tok Mirovne konferencije о Jugoslaviji to nedvosmisleno potvrđuje.

Da srpskom narodu – čijim dijelovima je hrvatska vlast nametnula borbu za golu egzistenciju, a predstavnici Evropske zajednice ponudili podjelu i život u više samostalnih državica – niko, ni u Jugoslaviji ni izvan nje, silom ne može nametnuti riješenja koja su protiv njegovih prava i interesa. То jednako važi i za ostale narode koji žele da žive u Jugoslaviji.

Da ni jedna vojska, pa ni JNA, ne može opstati bez države na koju se oslanja i za koju se bori, odnosno da nijedna vojska, dugoročno gledano ne može voditi i dobiti rat, a da pri tom država ne izvršava svoj dio obaveza, a prije svega na mobilizaciji svih potencijala zemlje – vojnih, ekonomskih, političkih i dr.

Polazeći od tih elemenata situacije, izmjenjenog generalnog političkog cilja – stvaranja nove Jugoslavije od naroda koji to žele, pravedan i miran razlaz sa onim narodima koji ne žele da ostanu u Jugoslaviji – zadatak upotrebe JNA u ovoj fazi rata u Hrvatskoj je bio: zaštititi srpski narod u Hrvatskoj na način što će se svi krajevi sa većinskim srpskim stanovništvom osloboditi u svakom pogledu od prisustva hrvatske vojske i hrvatske vlasti; JNA povući iz Hrvatske, ali tako da se prethodno obezbjedi izvršenje prvoga zadatka; na cijelom jugoslovenskom prostora vršiti dalju transformaciju JNA u vojsku buduće Jugoslavije kako po unutrašnjoj nacionalnoj i organizacionoj strukturi, tako i po teritorijalnoj lokaciji.

O namerama da se porazi hrvatska vojska

Glavne ideje iz osnovne zamisli na kojima su razrađeni planovi upotrebe JNA na cijelom jugoslovenskom prostoru su bile: poraziti hrvatsku vojsku potpuno ako situacija dozvoli, obavezno u mjeri koja će omogućiti izvršenje postavljenih ciljeva; ostvariti puno sadejstvo sa srpskim ustanicima u Srpskoj krajini; omogućiti dovršenje izvlačenja preostalih djelova JNA iz Slovenije; posebno voditi računa da će uloga srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini biti ključna za budućnost srpskoga naroda u cjelini. Tome prilagoditi lociranje snaga JNA.

Zadatke izvršavati u dve etape. Prvoj, pretežno sa kontraudarima taktičkoga značaja dok se potpuno ne ispolji agresija Hrvatske, uz intenzivno organizovanje i pripremanje srpskih ustanika u Hrvatskoj; i drugoj, jedinstvenom operativno – strategijskom napadnom operacijom poraziti hrvatsku vojsku i izvršiti postavljene zadatke.

Za ovu operaciju, pored već angažovanih snaga JNA u prvoj fazi potrebno je još petnaest do osamnaest brigada kopnene vojske – oklopnih, mehanizovanih i pješadijskih.

Grupisanje snaga JNA i njihovu upotrebu u prvoj etapi izvoditi tako da one budu u skladu sa planom napadne operativno-strategijske operacije predviđene za drugu etapu.

Ideja manevra sadržala je sledeće osnovne elemente:

– potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i sa mora;

– pravce napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezivati za oslobađanje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije.

– u tom cilju ispresecati Hrvatsku na pravcima Gradiška-Virovitica; Bihać-Karlovac- Zagreb; Knin-Zadar; Mostar-Split. Najjačom grupacijom oklopno-mehanizovanih snaga osloboditi Istočnu Slavoniju, a zatim brzo nastaviti dejstvo na zapad, spojiti se sa snagama u Zapadnoj Slavoniji i produžiti ka Zagrebu i Varaždinu, odnosno ka granici Slovenije. Istovremeno jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje, blokirati Dubrovnik sa kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupaju na pravcu Mostar-Split;

– nakon dostizanja određenih objekata, obezbjediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj, izvući preostale dijelove JNA iz Slovenije i nakon toga povući JNA iz Hrvatske;

– za mobilizaciju, pripremu mobilisanih ili domobilisanih jedinica kao i njihovo dovođenje na planirane pravce upotrebe potrebno je 10-15 dana, zavisno od stepena borbene gotovosti jedinice i njene udaljenosti od pravca upotrebe…

O oružanim sukobima u Hrvatskoj

Oružani sukobi u Hrvatskoj imali su dvije faze.

Prva faza obuhvata vrijeme od prvih oružanih napada na Srbe u Srpskoj Krajini do kraja ljeta 1991. godine kada Hrvatska odpočinje sa otvorenim oružanim napadima i na JNA.

Cilj Hrvatske u prvoj fazi bio je da upotrebom policije i vojske uspostavi vlast nad srpskim krajevima u Hrvatskoj i slomi svaki otpor srpskoga naroda, kao nužnu etapu u ostvarenju generalnoga cilja – stvaranja suverene hrvatske države, koja će obuhvatiti, pored cjelokupne teritorije u administrativnim granicama postojeće Republike Hrvatske, u docnijoj etapi razgradnje Jugoslavije i druge teritorije Jugoslavije sa većinskim hrvatskim stanovništvom, odnosno teritorije na koje rukovodstvo HDZ, po raznim osnovama, ima aspiracije.

Strategija i taktika realizacije toga cilja zasnivala se na sljedećim idejama.

Izbjegavati oružano sukobljavanje sa JNA, a JNA neutralisati političkim i propagandnim sredstvima i aktivnostima. Veličinu vojske stalno povećavati mobilizacijom i u skladu sa nabavkom naoružanja.

Grupisati oružane formacije оkо Srpske Krajine, širiti strah stalnim prijetnjama о opštem napadu, prije svega na Kninsku krajinu, povremenim surovim oružanim napadima na pogodno izabrana mjesta lomiti moral srpskoga naroda i tako pripremiti uspjeh opšteg završnog napada na Srpsku krajinu u cijelini ili po dijelovima.

Sve te vojne aktivnosti pratiti adekvatnim političkim mjerama u Hrvatskoj, a međunarodne faktore maksimalno iskoristiti za podršku u svijetu kao i za neutralisanje kontramjera u Jugoslaviji.

Cilj, zamisao i plan upotrebe JNA u ovoj kao i u narednoj fazi sukoba polazili su od modifikovane uloge JNA u odnosu na ulogu utvrđenu Ustavom SFRJ; od osnovnih ideja generalne zamisli u novostvorenoj situaciji u Jugoslaviji koju sam ranije izložio, kao i od konkretnog tekućeg stanja u Hrvatskoj, Jugoslaviji, svijetu i JNA.

Imajući sve to u vidu cilj JNA u prvoj fazi oružanih sukoba u Hrvatskoj bio je: zaštititi srpski narod u Hrvatskoj od napada hrvatskih oružanih formacija i omogućiti mu da konsoliduje vojničko samoorganizovanje za odbranu; istovremeno pripremiti JNA za rat sa Hrvatskom kada ga Hrvatska otpočne protiv JNA.

Zadatak izvršavati u okviru „sprečavanja međunacionalnih sukoba“ kako je to Predsjedništvo SFRJ svojom odlukom formulisalo. Sve te i druge aktivnosti voditi tako da se maksimalno doprinese sprečavanju rasplamsavanja već započetog građanskog rata čemu uporno teže spoljni i unutrašnji razbijači SFRJ.

Radi izvršenja postavljenoga zadatka ojačati jedinice JNA u Hrvatskoj i оkо Hrvatske. Imati dvije vrste formacija. Veći broj oklopno mehanizovanih sastava jačine od čete do bataljona smjestiti što bliže mogućim mjestima sukoba, tako da mogu brzo intervenisati. Odgovarajući broj oklopno-mehanizovanih jedinica brigadnoga sastava i jačih, postaviti na odgovarajućim punktovima u Hrvatskoj i оkо Hrvatske, tako da se mogu angažovati za veće intervencije.

Vojne, političke i propagandne aktivnosti u ovoj fazi oružanih sukoba u Hrvatskoj kretale su se velikom brzinom. Osnovne karakteristike i rezultati tih zbivanja su sljedeći.

Koordinacija političkih i propagandnih sa vojnim mjerama na hrvatskoj strani je mnogo bolja nego na jugoslovenskoj. Ovo je i razumljivo, jer su na jugoslovenskoj strani, Hrvati imali i svoje legalne i ilegalne predstavnike koji su radili za njihov račun. JNA sve više osjeća pomanjkanje neophodne podrške svoje države, naročito u informativno-propagandnoj djelatnosti.

Međunarodni faktor sve više upravlja ukupnom krizom u Jugoslaviji, ali i sve neskrivenije radi na razbijanju Jugoslavije za račun secesionističkih snaga u njoj koje u takvim uslovima bujaju.

Uprkos ukupnim nepovoljnim uslovima u zemlji i otvorenoj međunarodnoj podršci, Hrvatska ne uspjeva da ostvari cilj prve faze, tj. da slomi otpor srpskoga naroda u Hrvatskoj i uspostavi nad njim svoju punu vlast. Naprotiv, kako je vrijeme odmicalo, to je Hrvatska bila sve dalje od ostvarenja toga cilja. Ono što Hrvatska uspjeva u ovoj fazi jeste da za svoju politiku secesije dobija sve veću međunarodnu podršku i veliku materijalnu pomoć za izgradnju i jačanje sopstvene vojske, što ona i čini.

JNA je potpuno ostvarila ciljeve ove faze sukoba – zaštitila srpski narod u Hrvatskoj, omogućila mu i pomogla da se vojnički, pa i politički pripremi za događaje koji će sljediti, što je srpski narod u Hrvatskoj zaista i učinio, bez obzira na velike probleme sa kojima je bio suočen, pa i određena unutrašnja lutanja, nesporazume i sukobljavanja, što su inače neprijatelji nastojali maksimalno iskoristiti.

Po ocjeni hrvatskog vrhovništva, glavni razlog zbog čega Hrvatska, i pored niza povoljnih međunarodnih i unutrašnjih okolnosti, nije ostvarila svoj cilj da slomi otpor srpskog naroda u Hrvatskoj i ostvari potpunu vlast na cijeloj teritoriji u okviru postojećih administrativnih granica Republike Hrvatske, jeste u ulozi koju je imala JNA. I ne samo to, već im je postalo potpuno jasno da taj cilj neće nikada ni ostvariti sve dok JNA bude tu.

Zato su odlučili da promjene dotadašnju strategiju i taktiku ostvarenja cilja i to u cijelini i posebno u borbi sa JNA. Pored toga glavnoga razloga, na promjenu njihove strategije i taktike upućivali su ih i sljedeći elementi situacije.

Oružane formacije Hrvatske su brojno ojačale, bolje su se naoružale, a mobilizacija se odvija bez većih problema. Očekuju da će u otvorenom ratu sa JNA, uz punu podršku moćnih zapadnih medija koji rade za njih, doći do raspada JNA po nacionalnoj i drugim osnovama, pogotovo što su dobro znali da je JNA nacionalno izmješana od odjeljenja i voda pa do Vrhovne komande, te da je i zbog toga izolacija nacionalno nepouzdanih praktično izvodljiva samo pojedinačno.

Međunarodna situacija sve više im ide na ruku, a već ostvareni stepen umješanosti Evropske zajednice u jugoslovenske prilike neće dozvoliti nikakav nepovoljan razvoj događaja koji bi mogao dovesti u pitanje barem ono što su već postigli u razbijanju Jugoslavije i u učvršćenju svoje vlasti u Hrvatskoj.

Konačno posljednje ali i najvažnije, jeste stav Nemačke da se ubrzano ide na stvaranje nezavisne Hrvatske države, odnosno da se ide na razbijanje Jugoslavije putem građanskog rata. Raznim povodima, Tuđman je u nekoliko navrata rekao kako su od njega tražili i predlagali mu da napadne JNA za vreme oružanih sukoba u Sloveniji i kako je on to odbio.

Ja nisam ni jednom prilikom te njegove izjave komentarisao, ali sam smatrao i onda i sada, da bi za nas bilo bolje da nas je tada napao nego docnije, jer je bilo očigledno da do sukoba mora doći, а da vrijeme radi više protiv nas nego za nas, kao i da mi, iz razloga koje sam detaljnije izložio povodom obrazlaganja osnovne zamisli upotrebe JNA u ovoj fazi sukoba, moramo sačekati napad, a ne prvi napasti.

Iz tih razloga Hrvatska donosi odluku da stupi u otvoreni rat protiv JNA. Napadi na vojne jedinice i garnizone u Hrvatskoj otpočeli su krajem ljeta 1991. godine, iako su provokacije sa postavljanjem barikada i prepreka оkо kasarni u Virovitici, Križevcima, Bjelovaru i drugim mjestima, kao i druge pojedinačne provokacije počele već krajem jula. Tako počinje druga faza oružanih sukoba u Hrvatskoj i vremenski traje do prihvatanja Vensovog mirovnog plana.

Za Hrvatsku cilj druge faze rata ostaje u suštini isti onaj koga nije ostvarila u prvoj fazi sukoba u odnosu na srpski narod u Hrvatskoj, ali se tome dodaje i isterivanje JNA iz Hrvatske kao sledeći korak u ostvarenju generalnog cilja – stvaranja suverene hrvatske države.

Strategija i taktika se bitno menjaju u odnosu na prvu fazu. Ide se u otvoreni rat sa JNA. JNA se proglašava „okupatorskom vojskom koja ugnjetava i ubija hrvatski narod, a pomaže četnike i odmetnike“. Težište političkih i vojnih aktivnosti se, dakle, usmjerava protiv JNA.
Traži se svestrana pomoć od saveznika iz inostranstva – od stručne i materijalne pomoći hrvatskoj vojsci do preduzimanja raznih mjera koje treba da oslabe ili potpuno parališu JNA kao što su neprekidne spoljnje pretnje i posebno uprezanje svih raspoloživih snaga u zemlji na koje i strani faktor ima uticaja da se onemogući uspješna popuna JNA sa rezervnim sastavom, da se maksimalno iskoriste sve snage i mogućnosti za razbijanje kohezije JNA po svim mogućim osnovama.

Najvažniji elementi situacije koji su opredjelili cilj, zamisao i plan upotrebe JNA u ovoj fazi rata u Hrvatskoj su sledeći.

Glavnom zadatku – odbrani srpskog naroda u Hrvatskoj – sada se dodaje i zaštita objekata, jedinica, pripadnika JNA i njihovih porodica, što znatno usložava izvršenje zadatka. Međunarodna situacija postaje svakim danom sve nepovoljnija po nas, pogotovo što Nemci nastupaju otvoreno, sve agresivnije, direktno i preko Evropske zajednice odnosno Konferencije о Jugoslaviji koja je otvorena 7. septembra i koja jasno zagovara raspad Jugoslavije, priznanje novih država u okvira administrativnih republičkih granica.

Razvoj događaja u Hrvatskoj u prvoj fazi sukoba je pokazao da srpski narod u Hrvatskoj JNA smatra svojom vojskom i tako se prema njoj odnosi, dok se hrvatski narod prema njoj odnosno krajnje neprijateljski. Oružane snage Hrvatske su brojčano ojačale i dostigle su veličinu od оkо 300 hiljada, po raznim osnovama, naoružanih ljudi. One su sposobne uglavnom za defanzivna dejstva i manje taktičke protivudare.

O fluidnom stanju u pogledu državnih granica Jugoslavije

Predsjedništvo SFRJ se pocjepalo na dva dijela. Nastupilo je potpuno fluidno stanje u pogledu državnih granica Jugoslavije koje bi JNA trebala braniti – bilo stare bilo nove Jugoslavije – a time i neadekvatna podrška države vojsci.

Zato je Štab Vrhovne komande, u ovoj fazi rata, u nekoliko navrata predlagao da se što prije ide na stvaranje nove jugoslovenske države. Naravno, pri tome se nije rukovodio samo procjenom da ni jedna vojska, pa ni JNA, ne mogu uspješno voditi i dobiti rat bez jasno definisane države za koju se vojska bori i koja na pravi način, kako savremeni rat traži, podržava svoju vojsku, već se rukovodio, u prvom redu, procjenom da i na političkom planu treba preći u kontraofanzivu na način što ćemo razbijačima stare Jugoslavije suprotstaviti novu Jugoslaviju sastavljenu od naroda koji hoće da nastave zajednički život u njoj i koji neće dati da se takva Jugoslavija razbije…

Prva etapa druge faze rata u Hrvatskoj (kraj jula početak septembra 1991. godine) odvijala se uglavnom prema našim predviđanjima, s tim što je hrvatska vojska više vršila pripreme za napade na garnizone JNA – blokade i masovnije pojedinačne provokacije – nego što je izvodila direktne napade na jedinice i garnizone. Ustaničke snage srpskoga naroda u Hrvatskoj postajale su sve jače i organizovanije, naročito u Kninskoj Krajini, na Kordunu i Baniji.

Strategijsko-operativno napadnu operaciju u drugoj etapi druge faze rata u Hrvatskoj, JNA je izvela, ali dosta modifikovanu u odnosu na početni plan. Jedini i isključivi razlog modifikacije početnog plana operacije leži u poluuspješnoj mobilizaciji i organizovanom dezerterstvu rezervnoga sastava JNA. Ne samo što je odziv bio slab, već se i tako smanjene jedinice nisu dale pokretati prema рrаvсіmа i mjestima upotrebe, odnosno, neke koje su se i pokrenule, po dolasku na front napuštale su front. Svi problemi strategijske i operativne naravi prilikom izvođenja operacije, pogotovo problemi vezani za vrijeme pristizanja potrebnih ili svježih snaga na pojedine pravce, isključivo su uslovljeni neuspehom mobilizacije i dezerterstvom, naročito u pojedinim dijelovima zemlje.

Rješenje toga problema uvjek je bilo i uvjek će biti u rukama države koje tada, nažalost, nije bilo u mjeri koju ratno stanje zahtjeva. То su neprijatelji svih boja, spoljnji i unutrašnji dobro znali. Šta više oni su znali da je to zapravo jedini način da se onemogući JNA u izvršenju njenih zadataka i zato su koncentrisali sve svoje napore i zajednički ih koordinirali. Zato su istovremeno tekle razne akcije „roditelja, majki, sestara, mirotvoraca, pacifista itd.“ širom Jugoslavije protiv JNA, dok takvih akcija nije bilo u Hrvatskoj protiv hrvatske vojske, iako je ona izvršila opštu mobilizaciju.

No uprkos tome krupnom hendikepu, nedostatku snaga sa kojima se računalo i koje objektivno nisu bile velike kako u poređenju sa ukupnim mobilizacijskim mogućnostima zemlje, tako i u poređenju sa veličinom hrvatske vojske, operacija je izvedena, sa smanjenim zahtjevima i sa neuporedivo više teškoća i gubitaka nego što bi ih inače bilo.

Zadaci operacije su ostali isti. Ideja manevra se morala djelimično modifikovati time što su zadaci pojedinim grupacijama kopnene vojske usklađivani po objektima i vremenu sa snagama sa kojima su raspolagali. Zbog nedostatka planiranih snaga nije bilo moguće izvesti operaciju u jednom zamahu i tako brzo poraziti glavninu hrvatske vojske koja je i inače brojčano bila znatno jača od angažovanih jedinica JNA, već se to moralo izvoditi počesto i u dužem vremenu…

O vojnim akcijama JNA u Slavoniji, Baniji, Kordunu, Lici…

Glavna grupacija kopnene vojske JNA, pretežno oklopno-mehanizovani sastavi u Istočnoj Slavoniji, imala je dva zadatka: prvi, da oslobodi srpske krajeve u Istočnoj Slavoniji; i drugi, da bude glavna manevarska snaga Vrhovne komande za prodor ka Zagrebu i Varaždinu. Prvi zadatak ova grupacija je izvršila, ali je dosta vremena utrošila, prije svega zato što joj je nedostajala predviđena pješadija koja bi pratila tenkove, a koju je mobilizacijom trebala dobiti. Pored toga, tzv. bitka za Vukovar, bila je bitka sa glavninom hrvatske vojske koja je htjela po svaku cijenu da održi Istočnu Slavoniju i Baranju u svojim rukama. Tu bitku je grupacija JNA u Istočnoj Slavoniji dobila, porazila glavninu hrvatske vojske, i nakon oslobođenja Vukovara, bila spremna da produži dejstva ka zapadu. Iako je u odnosu na početni plan operacije, iz razloga koje sam naveo kasnila za ovaj, drugi zadatak, njezin uspjeh i opasnost njenoga prodora ka Zagrebu bitno su uticali da Hrvatska prihvati Vensov plan.

Dejstva u Zapadnoj Slavoniji na pravcu Gradiška-Pakrac-Virovitica; iako početnim planom operacije predviđena kao vrlo značajna za cjelokupnu ideju manevra sa zadatkom presjecanja odstupnice hrvatskim snagama iz Istočne i Srednje Slavonije i omogućavanja brzoga prodora ka Zagrebu i Varaždinu, u vrijeme kada su otpočela borbena dejstva bila su iznuđena dizanjem ustanka srpskoga naroda u Zapadnoj Slavoniji radi odbrane od ustaških napada koji su se ustremili baš na srpsko stanovništvo u Zapadnoj Slavoniji. Za dejstva na tom pravcu, početnim planom operacije predviđene su snage, pored onih koje je JNA već imala u širem rejonu toga pravca, od još pet novih brigada. Iako su snage JNA na tome pravcu iz razloga koje sam naveo bile uvedene u borbu znatno ranije nego što je modifikovanim planom operacije bilo predviđeno, ipak su one početno postigle vrlo dobre rezultate.

Tome je znatno doprineo masovni ustanak srpskoga naroda u Zapadnoj Slavoniji. Međutim, u konačnom ta grupacija samo je djelimično izvršila svoj zadatak. Najvažniji razlog jeste što grupacija zbog neuspješne mobilizacije nije dobila planiranih pet brigada, već samo ekvivalent jedne i po brigade, s tim što su i oni koji su stigli na front, u toku borbi ga napuštali.

Da su predviđene brigade stigle, makar i sa zakašnjenjem, najveći broj problema koji su docnije nastali ne bi se uopšte pojavio. Nigdje se neuspjeh mobilizacije о kome sam govorio nije tako negativno odrazio kao na situaciju u Zapadnoj Slavoniji.

То se svakako negativno odrazilo i na mogućnost pružanja pravovremene pomoći blokiranim garnizonima JNA Zagrebačkog i Varaždinskog korpusa. No, kada je riječ о Varaždinskom korpusu treba istaći dve stvari. Prvo, Vrhovna komanda nije dala saglasnost za predaju bilo kog garnizona. Niko to nije ni predlagao. Drugo, bilo je garnizona u Hrvatskoj u sličnoj ili težoj situaciji, pa su upornom i dobro organizovanom odbranom doprinijeli izvršenju zadatka koga je JNA imala u ratu u Hrvatskoj i dočekali da budu deblokirani.

Valja, međutim, reći da je srpska ustanička vojska u Zapadnoj Slavoniji bila toliko brojna i tako naoružana, da je uz adekvatnu vojničku organizovanost i spremnost za borbu; kao i neposredno taktičko sadejstvo sa jedinicama JNA na tom prostoru, apsolutno bila u stanju da potpuno drži pod kontrolom početno oslobođene srpske teritorije u Zapadnoj Slavoniji.

Veliku ulogu u stvaranju panike među ustanicima, širenjem laži, о izdaji i slično, odigrali su i specijalno pripremljeni i tamo poslani emisari i iz Beograda, kao i oni koje su ustaše uspjele ubaciti u redove ustanika. U nijednom drugom dijelu Srpske Krajine, među srpskim ustanicima, nije bilo takvih pojava.

Za dejstva na prostoru Banije, Korduna i Like, početnim planom operacije bile su predviđene, pored angažovanih snaga, još četiri brigade JNA. Umjesto toga stigle su snage ekvivalenta jedne brigade. Zbog toga su i zadaci ovoj grupaciji morali biti smanjeni. Uz određene probleme i gubitke ova grupacija je svoje reducirane zadatke izvršila.

Kninska grupacija je uglavnom dobila sva, početnim planom operacije, predviđena pojačanja. Ona je i sve svoje zadatke izvanredno izvršila, manevrišući po tzv. unutrašnjim pravcima, prebacujući težište sa jednoga pravca na drugi. Potpuno je oslobodila sve srpske krajeve u svojoj zoni dejstva, presekla Hrvatsku kod Zadra, deblokirala Sinjski, Drniški i Zadarski garnizon, pomogla vojno- pomorskoj oblasti u deblokadi Šibenika, zaprijetila Splitu i veoma pomogla situaciji u Lici.

O Dubrovniku

Mostarska grupacija je uspjela prikupiti i pokrenuti svega оkо jedne trećine planom operacije predviđenih snaga. Zbog toga se i početni zadatak mоrао bitno izmjeniti i ograničiti na obezbeđenje mostarskog aerodroma i osloncem na Istočnu Hercegovinu stvaranje operativne osnovice za potencijalna dejstva ka Splitu u sadejstvu sa snagama kninske grupacije i ratne mornarice. Taj ograničeni zadatak mostarska grupacija je izvršila, mada je stvarala dosta problema na terenu.

Trebinjsko-hercegnovska grupacija je izmjenjenim planom operacije imala zadatak da oslobodi Prevlaku, blokira širi rejon Dubrovnika sa kopna i bude spremna za dejstva ka ušću Neretve.

Snage predviđene za ovaj zadatak grupacija je dobila zahvaljujući uspješnoj mobilizaciji u Istočnoj Hercegovini i Crnoj Gori. Zadatak je izvršila efikasno i brzo.

Bilo je pri tome nekontrolisanih i samovoljnih postupaka u dejstvima оkо Dubrovnika koji su nanosili štetu. Naime, postojalo je moje izričito naređenje kojim je fiksirana linija рrеkо koje naše jedinice nisu smijele ići bliže Dubrovniku.

Та linija – van dometa minobacača i artiljerije srednjega dometa sa vatrenih položaja u Dubrovniku – utvrđena je zato što je bilo jasno da će hrvatska vojska iskoristiti baš Dubrovnik odakle će tući naše jedinice kako bi mi ili tukli njih u Dubrovniku, ili trpjeli gubitke od njihove vatre, a da na nju ne odgovaramo.

I pored višekratnog upozorenja, neke jedinice su terajući hrvatsku vojsku koja je bježala, prešle tu liniju. Ipak, po starom Dubrovniku JNA nije uzvraćala vatrom iako je iz njega bila tučena.

Doprinos hercegnovsko- trebinjske grupacije ostvarenju ukupnih ciljeva operacije bio je vrlo značajan, jer je oslobađanjem Prevlake i njenog šireg rejona, obezbjeđen Boko-Kotorski zaliv za ratnu mornaricu, blokiranjem Dubrovnika stvorena je kontrateža blokiranim jedinicama JNA…

Veljko Kadijević – Moje viđenje raspada, scribd,

Veljko Kadijevic – Moje viđenje raspada, Beograd: Politika, 1993