Priče su postale tek jedno od oružja za masovno uništenje pa smo zato i svi mi kojima je pričanje priča profesija završili kao osumnjičeni za sudjelovanje u zločinima protiv čovječanstva. Svi smo mi potencijalni manipulatori i zavodnici, svi mi izmišljamo i uvijamo
Izbrisani ljudi nisu osuđeni na smrt, mada među pričama o izbrisanima ima i onih doista tragičnih, ali je izbris ljudima ipak odnosio živote. Izbrisanima je u velikoj većini slučajeva uskraćena mogućnost da žive život kakav su sami željeli živjeti
Na Gustonovim slikama vidimo kako nacističku Njemačku, u kojoj ljudi sa svastikama na rukama na balovima plešu i zaljubljuju se, tako i današnju Mađarsku ili Italiju, gdje ugledni građani i nosioci najviših javnih funkcija sa smiješkom na ustima pričaju o zabrani abortusa i o bolesnim homoseksualcima. I naravno, vidimo Vučićevu Srbiju u kojoj osuđeni ratni zločinci na javnoj televiziji zabavljaju narodne mase
Da će nas takve spasiti umjetna inteligencija zvuči zato više kao loš vic nego naučna teorija. Loš i star vic zapravo. Jer su nam taj isti vic pričali i prije dvadeset godina samo što nas je tada obećavao spasiti Internet. A nekada prije valjda televizija
Za njih sam ja privilegirani sloj koji je u ovoj priči pobijedio, ja sam pobjednik gentrifikacije bez obzira koliko me ona možda smetala. Jer kada govorimo o gentrifikaciji, svi smo mi tek vlastita kućna adresa
Edrene je godinama za mene bila tek jedna od mnogih nerazumljivih riječi iz pjesme. Edrene, majko, Edrene zvučalo je otužno i melankolično, bio je to tihi vapaj, i taj je edrene mogao biti tek jecaj
Sve što se dešava u Srbiji u meni izaziva različite, često kontradiktorne emocije pa tako i sam treći maj. I tu me uz beskrajnu tugu zbog smrti nevine djece skoro pa istovremeno spopada i bijes što je Srbija odnosno što su ljudi u Srbiji dopustili da ta zemlja 2023. godine bude to što jeste i kakva jeste, što su dopustili da je vode ljudi poput Aleksandra Vučića i da im to bude normalno ili bar prihvatljivo. Beskrajno me ljuti što toliki ljudi nisu htjeli vidjeti kako se to ne može dobro završiti
Teško vidim logiku u tome da upravo one koji posve ravnodušno prihvaćaju priču o trogodišnjem srpskom granatiranju Sarajeva kao u živu ranu pogađa priča o nekolicini stranaca koji su sa srpskih položaja tu i tamo ispalili nekoliko metaka
Treba razumeti izbezumljenost svih naših naroda i narodnosti koji nikako da se odluče jesu li vrednosti za koje se u Ukrajini bori klerikalni konzervativac i šovinistički nacionalista Putin njihove vrednosti ili nisu
Naš redovni saradnik seo je da napiše kolumnu za "Vreme", ali... onda se kolumna "otela kontroli" i postala autobiografsko-putopisni esej o jednom gradu, o prošlosti i sadašnjosti, o pripadanju i stranstvovanju
Valja sve vrijeme imati na umu da nipošto nije slučajno što su glavni akteri ovog sadašnjeg ludila stasali upravo u devedesetima i da oni danas, u još istaknutijim ulogama nego tada, posve svjesno djeluju po istom principu kao što su djelovali onda
Meni je kao djetetu moj djed pokazivao gdje mu je metak ušao u nogu, a gdje izašao, a moj otac danas mojoj djeci priča o tome, kako je slomio nogu igrajući fudbal
Mustafa je delovao svestan i nesvestan divljenja svojih kolega i svoje veličine, kao neko ko je deo tog sveta, ali istovremeno i mimo njega. Jer glumio je Mustafa ljudima sve i svašta, ali sebi, činilo mi se, nije glumio
Slovima treba uzdrmati brojkama zaražene ljude i njihov racionalizam, njihovo racionalno poimanje tragedije. Slovima, koja su jedina znala napisati i opisati najveće ljudske tragedije, treba ponovo krenuti u borbu za ljudske duše i pokušati povratiti izgubljenu ljudskost
Zastrašujuća je ta prilagodljivost ljudskog uma, naša sposobnost da se u tako kratkom vremenu naviknemo na novu stvarnost te da je prihvatimo kao jedinu moguću. I što više razmišljam o tome, sve mi se više čini da smo danas slobodni tek onoliko koliko smo u stanju oduprijeti se vlastitom prilagođavanju svemu što nam se dešava
Kao da je modernom porodičnom čovjeku preobilje slobode presjelo pa se čini spremnim prilagoditi se suženom prostoru misli, riječi i ideja. On, naime, ne sanja o slobodi, već o sigurnosti
Kao da se oni koji se brinu za javno zdravlje plaše naše bezbrižnosti, plaše normalnog života pa na sve moguće načine pokušavaju naš život i dalje činiti nenormalnim
Prije ću se ja vratiti u Luang Prabang negoli u Dubrovnik. Jer takav je svijet. Ili bolje rečeno, takav je bio svijet i takav je u njemu bio Dubrovnik do prije nekoliko nedjelja. Odnosno do trenutka kada je u meni nestalo i zadnjih dvojbi u sablasnu prazninu ljubljanskih ulica
Svi smo mi paničari, samo nemamo svi muda da to priznamo. Treba, naime, biti istinski hrabar da te bude strah
Urbani je prostor do poslednjeg kvadratnog metra dizajniran sa jasnom idejom o njegovoj upotrebi. Tu šetaj, tu trčkaraj, tu napravi selfije, tu poljubi devojku, tu bleji u reku i razmišljaj o životu. Nema više nedizajniranog iliti degradiranog prostora
Gradovi su za posjetitelje postali tek kulise, jer se danas putuje da bi se otkrile najbolje lokacije za selfije. Grad Ljubljana je tako postao slika mosta iznad zelene rijeke sa po tri restaurirane austrougarske kuće na svakom brijegu. Iza leđa jedne zgodne Francuskinje
Nešto mi govori da će svijet izvan svih naših beograda ostati veći od onog u njima, i da će redovi za autograme kusturica i ratnih zločinaca i dalje biti duži od onih za autograme jergovića, valjarevića i velikića, te da će vučići još puno puta dobiti više glasova na demokratskim izborima. A mi ćemo tonuti sve dublje u opoziciju
