Biti Goran Vesić

„Đinđić bi danas bio sa Vučićem“, piše Goran Vesić u autorskom tekstu za „Kurir“. „Ono što danas u Srbiji rade predsednik republike i Vlada, ono je što je Đinđić započeo na početku ovog milenijuma“. Treba zaista biti aktualni zamjenik gradonačelnika Beograda i to u „punom kapacitetu“ pa, uz navedeno, udvornički sročiti i da bi Đinđić pristao da ga ubiju „samo da se njegov san ostvari“.

Jer, može li još itko – iole pošten – reći da je vizija ubijenog premijera bila armiranje autoritarne vlasti jednog čovjeka, divljanje naprednjačkih pajser brigada, gušenje u klici svakog kritičkog i slobodnog mišljenja? Ima li drugog majčinog sina za koga je Đinđić preteča isključivosti, primitivizama, agresivnosti i vladavine strahom sadašnje vlasti? Postoji li još netko sposoban da tragično stradalog premijera poveže sa zatiranjem institucija, osiromašenjem građana, političkim pritiscima, kriminalizacijom društva, zaostajanjem i regresijom Srbije po svim parametrima pod sadašnjim režimom? Da li se može pronaći bilo tko drugi za koga su Vučić i Đinđić po bilo čemu slični, makar i izdaleka? Za sve ovo i to baš uoči 12. marta, stvarno treba biti Goran Vesić.

Zamjenik gradonačelnika se tu ne zaustavlja i, sa građanskim protestima na umu, pojačava paralelu: Đinđić bi bio „s onim koji danas prolazi kroz istu satanizaciju kroz koju je on prošao“. U tom kontekstu, kako samo on to zna, piše i da su nevladine organizacije, samoproglašeni eksperti i nezavisni mediji napadali pokojnog premijera zato što „im nije dozvoljavao da vode državu“; piše i da je predsjednik Demokratske stranke Zoran Lutovac „prodao svoju stranku Draganu Đilasu i sada je s ljudima koji su Đinđića ubili i koje je prezirao“. Treba uistinu biti Goran Vesić i sve to potpisati.

Na stranu sve razmimoilaženja i preletanja, vlast i opozicija, uzajamne razmjene uvreda i slično. Ali što je potrebno da čovjek istovremeno stekne i izgubi, pa da izjednači Đinđića sa Vučićem koji je, kezeći se od uha do uha, preko tabli“Bulevar Zorana Đinđića“ preljepljivao natpise „Bulevar Rataka Mladića“? Kako je moguće toliko metanisati pred bivšim radikalskim generalnim sekretarom, čiji je šef i kum Vojislav Šešelj šurovao sa Miloradom Ulemekom Legijom i Dušanom Spasojevićem, stvarnim ubojicama prvog demokratskog premijera Srbije? Otkud taj bahati bezobrazluk, volja i želja za potpunom revizijom čitave one pomrčine koju je Vučić kreirao koliko god je mogao, a odakle su došle i Crvene beretke i Zemunski klan i mnogo toga drugog protiv čega se Zoran Đinđić čitav svoj život borio? I sve to još usta punih njegovog imena. Baš treba biti…

Naprednjačka istorija Srbije, duga je povijest bezočnih laži i falsifikata. Neka se nitko ne zavarava – tako će biti i sa spomenikom Zoranu Điniću na Studentskom trgu. A da se sve to neumorno gura i pumpa, treba imati đon od obraza i biti – prije svega – Goran Vesić.